StoryEditor

MULHOLLAND DRIVE Najljepši košmar u povijesti sedme umjetnosti

25. listopada 2016. - 15:16
mulholland-drive1

Prijelaz stoljeća donio je film koji će to stoljeće debelo i obilježiti - “Mulholland Drive“ Davida Lyncha. Na nedavnoj BBC-jevoj listi najboljih filmova 21. stoljeća visoko prvo mjesto zauzima upravo “Mulholland Drive“, što je bila uranjena čestitka za njegov netom proslavljeni 15. rođendan. No, u vrijeme redovne (američke) kinodistribucije filma, započete 19. listopada 2001., rijetko je tko to mogao sanjati, odnosno poput većine Lynchovih ostvarenja, od “Plavog baršuna“ do “Divljih u srcu“ i “Izgubljene ceste“, “Mulholland Drive“ je punokrvni status kultnog klasika stekao u nadolazećim godinama. Svojevoljno rabimo riječ “sanjati“ za film toliko satkan od snova kao da je sam san.

Mnogima se onda zakučasti “Mulholland Drive“ uvlačio ponajprije u dokučive vlažne snove, onako kako se Rita (Laura Elena Harring; dostojna glavne uloge u remakeu “Gilde“) uvukla u postelju Betty (fenomenalna Naomi Watts). U medijima naveliko spominjana erotična lezbijska scena između njih dvije, režirana voajerskim očima muškarca skrivena u ormaru spavaće sobe (Kyle MacLachlan, “Blue Velvet“), u Splitu se koincidentno zavrtjela na platnu kina “Tesla“, nekadašnjem eksplicitnom rasadniku mokrih snova. Ipak, bilo je kristalno jasno da Lynch s “Mulholland Driveom“, vjerojatno najljepšim košmarom u povijesti sedme umjetnosti, nije tipovao na “wet dream“.

U suprotnom, usne dviju žena ne bi se prvi put upoznale tek u 95. minuti dvo-i-pol-satnog filma, niti bismo do tog “wet dreama“ došli kroz labirint čudn(ovat)ih snomorica gdje se bilo lako izgubiti kao u psihološko-podsvjesnim petljama Lynchova “Lost Highway“ i još lakše zakleti da mnoge nepovezane scene na prvo gledanje nemaju smisla, baš poput nekog ludog sna sa seksi glumicama, bizarnim kaubojima, jezivim patuljcima i grozomornim beskućnicima što straše izranjajući iza zida. Sa snolikom pričom o amnezičnoj Riti, koja nakon prometne nesreće pokušava otkriti tko je (Diane Selvyn?) uz pomoć slavoljubive mlade glumice Betty, friško pristigle u “tvornicu snova“, Hollywood, “Mulholland Drive“ i jest ludi san, jedan od onih koje ne zaboravite čim se probudite, nego vas proganja danima, pa i godinama, da ga tumačite sebi i drugima, evo punih 15.

Ako je logika sna da nema logike, “Mulholland Driveu“ se prvi put poželjno predati zatvorenih očiju i pustiti da vas odnese u mjesto snova. “Mulholland Drive“ se ne odvija nasumično na “mjestu snova“ - Hollywoodu. Nije nasumično ni naslovljen “Mulholland Drive“, prema bulevaru na zavojitim hollywoodskim brežuljcima. Na tom se bulevaru film i otvara, poviše Los Angelesa, filmskoga grada u stanju perpetualne b(l)udnosti, čiji žitelji, glumci i filmaši otvorenih očiju sanjaju snove svoje u stvarnosti ili tuđe na kinoplatnu, no često ovdje i tamo usnu i košmare.

Stražnji crveni farovi limuzine svjetlucaju u ritmu noćne panorame besanog L.A.-a i stvaraju sneni ugođaj, upareni s hipnotičkim orkestracijama Angela Badalamentija. U toj se limuzini vozi brineta zamjetnih “brežuljaka“, odjevena u večernju toaletu hollywoodske zvijezde. Vozač iznenada zaustavlja auto i vadi pištolj, spreman da je ucmeka. Prekida ga siloviti frontalni nalet drugog auta koji će preživjeti samo ona, ali ne i njezino sjećanje, skršeno poput Lynchove naracije ili snova detronizirane zvijezde/glumice koja ne uspijeva (p)ostati popularna.  Nakon nesreće, natučena brineta znakovito došeta do Sunset Boulevarda, prema kojemu je Billy Wilder naslovio briljantnu satiričnu melodramu o tamnoj strani Hollywooda, snimljenu poput “noira“ zvanu “Bulevar sumraka“.

Kauzalnost između Lynchova (meta)filma i sna je ustanovljena, na relaciji prošlost-sadašnjost, ali i budućnost računajući utjecaje koje je “Mulholland Drive“ izvršio na nadolazeće sanjare - Nolanov “Početak“ i “Svete motore“ Leosa Caraxa. Magija snova i filmova isprepleće se poput jezika Rite i Betty u ljubavnoj sceni. Brineta će reći Betty da se zove Rita vidješi plakat legendarne “Gilde“ u odrazu zrcala u kojoj se doista ogleda njezina bujna figura, pristajala zvijezdi nekog prošlog filmskog vremena. A Lynch brinetu nalik Riti Hayworth i “hičkokovsku“ plavušu suprostavlja kao Madeleine i Judy u Hitchcockovoj “Vrtoglavici“, tj. Almu i Elisabeth u Bergmanovoj “Personi“, remek-djelima slične onirične košmarnosti na raskoraku stvarnosti i nestvarnog/filmske iluzije.

Protagonistkinje “Mulholland Drivea“ integrirat će se u jednu kad potonja stavi na glavu plavu vlasulju i jutro nakon seksa kamera Petera Deminga u krupnom planu uokviruje Bettyno lice “en face“ (u fokusu) prekriveno polovicom Ritina u profilu (izvan njega). “Bit će kao na filmu, kao da smo netko drugi“, Betty je predložila Riti netom prije nego što joj je rekla kako mora biti čudno zvati samu sebe kad zovne stanovitu Diane, misleći da je možda njezina cimerica. Filmofili će se sjetiti Bergmanovih parnjakinja u “Personi“ i stapanja njihovih lica, ali i da je Madeleine u “Vertigu“ pripovijedala o snu u kojem “kao da hoda dugim hodnikom nekoć obloženom zrcalima i kad stigne do kraja, nema ničega osim tame, a kad uđe u nju, zna - umrijet će“.

“Persona“ se otvarala crnilom na ekranu iz kojeg se rađa svjetlo (Bergmanov film). Naslov “Mulholland Drive“ zasvijetli na uvodnoj špici, no nakon što u jednoj od njegovih posljednjih scena Betty otvori misterioznu plavu kutijicu Lynchov film guta crnilo i doslovno nestaje u njemu, dok se ne probudi iz sna i porodi kompletno drukčiji. “Hej, ljepotice, vrijeme je za buđenje“, govori Kauboj (Monty Montgomery). Izvan sna, u javi (oprez “spoiler“, ako film niste gledali), Betty je propala, ogorčena glumica Diane Selvyn. Ona je stigla u Hollywood s koferom snova koje nije materijalizirala pa je naručila umorstvo svoje ljubavnice, glumice Camille Rhodes (Harring; najprije je glumi Melissa George), nakon što je ova ostvarila uspjeh o kojem je ona snivala.

San je bio samo bijeg od stvarnosti, fantazija, ilustracija Dianine reinterpretacije zbilje, njezine borbe protiv krivnje da zadrži zdrav razum razlomljen od karijerna razočaranja, neuzvraćene ljubavi i ljubomore. Za razumijevanje/tumačenje “Mulholland Drivea“ ključne su dvije autorefleksivne scene “sna unutar sna“ koji je Diane odsanjala prije ekipe “Inceptiona“, izgubljena u mašti i potrebi da bude netko drugi, projekcija uspješne glumice koju će ljudi “tražiti na velikom platnu“ ili čovjeka koji se želi suočiti sa strahom, makar ga to potencijalno ubilo. U prvoj neki tip (Patrick Fischler) u restoranu priča o dvostrukom snu s monstruoznim čovjekom.

“Sanjao sam ovo mjesto, nisu bili ni dan ni noć, neka polunoć, a u oba sna postoji čovjek koji živi ovdje, straga. Nadam se da neću vidjeti to lice izvan sna“, veli on došavši se u restoran osloboditi “toga groznog osjećaja“. Druga scena odvodi Betty i Ritu u klub “Silencio“. Mađioničar (Richard Greene) na pozornici tvrdi kako “nema benda, sve je ovo samo snimka“, iako se čini da su svi zvukovi pravi (“živi“), uključujući predivnu pjesmu narikače. U toj sceni Lynch mijenja bend i snimke za filmove i snove, snimajući Betty i Ritu kao gledateljice u kinu, filmofilske sanjar(k)e poput nas uvjerene u ono što gledaju/slušaju, premda to možda ne postoji. Možda nema ni ovog filma. Možda je sve samo san. Unaprijed stvorena iluzija.

Demistifikacija 'tvornice snova' i nezakopčana erotičnost

“Mulholland Drive“ se bavi i demistifikacijom “tvornice snova“, Hollywooda, prikazujući makinacije ljudi koji upravljaju filmskim biznisom. U filmu je to misteriozni mr. Roque (Michael J Anderson) koji kontrolira produkciju iz invalidskih kolica i preko svojih posilnika, od Kauboja do braće Castigliane (Dan Hedaya, Angelo Badalamenti), nalaže redatelju (Justin Theroux) koga da angažira u filmu. “To više nije tvoj film“, jasna je komanda. Nije isključeno da braće Castigliane predstavljaju Boba i Harveyja Wiensteina. Povlačenje konaca sa strane posredno dovodi do toga da manje daroviti uspijevaju, a pravi talenti ostaju njihovoj sjeni. Gledajući prema čitanju teksta u kuhinji, Camilla je netalentirana, dok iznimno nadarena Betty/Diane u hipu perfektno dočarava uputu “ne glumite da je stvarno dok ne bude postalo stvarno“. Betty će probnu audiciju s vremešnim Jimmyjem (Chad Everett) odigrati “izbliza, baš kao u filmovima“ i voditi njegovu ruku polako prema svojoj stražnjici. Zakopčana erotičnost u toj sceni gotovo da podiže veću temperaturu od nagog klinča Naomi Watts i Laure Harring.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. siječanj 2022 05:31