Fotograf "National Geographica" Robert Kincaid samo je na prvi pogled opozitni lik od dominantne karakterne linije u opusu Clinta Eastwooda, ako već romantična drama "Mostovi okruga Madison" (1995.) svakako strši u odnosu na (dotadašnje) akcijske filmove i vesterne legendarnog glumca i redatelja.
Eastwood je oduvijek tumačio usamljenike, lutalice, šutljive pustinjake koji govore kad moraju i tumaraju svijetom na konju. Kad Kincaid kaže da je "više bio doma posvuda nego na jednom mjestu", iz njega progovaraju prethodni Eastwoodovi "građani svijeta".
Kincaid poteže okidač fotoaparata umjesto magnuma (Prljavi Harry) ili kolta (Bezimeni), ali on je načelno "eastwoodovski" lik. Međutim, Eastwoodov "macho" usamljenik sada je senzitivan ljubavnik. Senzitivan, ali muževan. Likovi osamljenih policajaca unutar niza akcića ili revolveraša iz kaubojaca baš i nisu znali s ženama ili dobili priliku da se zaljube, niti su to možda htjeli kao utjelovljenje vjetrova koji se vezati ne mogu.
No, Kincaid jest, što pogoduje da se Eastwoodova uloga može okarakterizirati kao "against type", premda predstavlja logičan nastavak njegovih preokupacija s početka devedesetih iza ("Nepomirljivi", "Savršeni svijet") ili ispred kamere ("Na vatrenoj liniji"), protegnutih i na novi milenij ("Gran Torino", "Mula").
"Gušter" je bio posljednji (akcijski) film u kojem je Eastwood bio trijumfalan. Svaki film iza njega melankolično je i metafilmski raščlanjivao vremešnost, starenje, smrtnost, njega samoga kao i nekih žanrova (vestern, akcija). U svakom idućem filmu Eastwood se na tom tragu ogoljevao i djelovao ranjivijim.
Tako, "The Bridges Of Madison County" je preuzeo štafetu od "In The Line Of Fire" i predao je "Gran Torinu" i "The Mule". Ovdje se Eastwood čak našao na rubu plača i zamalo pustio suzu, mušku najtežu, da bi u završnici pustio kišu da se za njega isplače. Za Eastwooda je, kao svojevrsnog Conana koji ne plače i drugi moraju plakati umjesto njega, sve suze isplakala Meryl Streep u ulozi ljubavi Kincaidova života – američke kućanice talijanskih korijena Francesce.
"Mostovi okruga Madison" su njezin, ženski film kojeg je, eto, režirao muškarac, razotkrio svoju krhkiju stranu i djelovao smrtno ili smrtnije nego ikad prije, premda se smatrao akcijskim besmrtnikom. "The Bridges Of Madison Ciounty" povezuje te dvije krajnosti poput natkrivenog mosta.
Ljubavi Roberta i Francesce, nažalost, mora doći kraj kao što i film mora završiti. Čarolija mora nestati, romansa mora umrijeti, ali će nastaviti živjeti vječno kao na filmu, poput još nekih filmskih "što bi bilo kad bi bilo" ljubavi koje možda ne bi bile tako snažne da su se okončale "happy endom" ("Casablanca", "Kratki susret", "Praznik u Rimu").
Neizbježnost smrti (ljubavi) uspostavljena je odmah u uvodu filma koji mirise jednog davnog i romantičnog ljeta miješa s mirisima jeseni, pa i zime života. Već na početku znamo kraj, ali to ne remeti da film s jednakom pažnjom i emotivnom investiranošću gledamo danas kao 1996. u kinu "Central" kad smo se na prvi pogled zaljubili u "Mostove okruga Madison".
Priča se, dakle, lista u sjećanju protagonistice na ljubav života, ukoričenu u trima bilježicama koje će čitati Francescina djeca, kćer Caroline (Annie Corley) i sin Michael (Victor Slezak), nakon njezine smrti. Takav narativ scenarista Richarda LaGravenesea ("Kralj ribara") u adaptaciji bestseler-romana Roberta Jamesa Wallera inspirirao je strukturu još jedne velike romanse devedesetih, "Titanica".
No, u Cameronovu filmu sadašnjost funkcionira bolje zato što prošlost pripovijeda njezina akterica. Starija Rose je bila autentičnija kao lik od Francescine odrasle djece koja – smisleno, makar malčice "prozirno" i predvidljivo - preispituju vlastite (ljubavne) živote otkrivajući majčine uspomene.
Prezentni segmenti jedina su slabija točka filma, ali on je toliko predivno dirljiv i romantičan da i tu točku pretvara u uskličnik ljubavnog ushićenja, onog čistog, nepatvorenog, gotovo pa mitskog, izgubljenog u ciničnom novom mileniju. Prošlosni tijek priče je remek-djelo suptilne režije i glumačkih izvedbi u ovom sentišu Prljavog Harryja.
Streep je, osobno, upravo ovdje dala ponajbolju ulogu karijere i kanalizirala Annu Magnani kao kućanica na farmi usred bespuća Iowe s koferom neodsanjanih snova ostavljenom da trune na prašnjavom tavanu, uslijed čega teško odoljeva da je romansa s Robertom odvede na drugu stranu svijeta i prenese u Afriku, iako se, na koncu, nesebično odriče svoje sreće i žrtvuje je za dobrobit obitelji.
"Nije to ono o čemu sam sanjala kao djevojka", kaže ona Robertu koji je, s koferom vječno spremnim za put, utješi riječima "stari snovi su dobri, nisu se obistinili, ali drago mi je da sam ih imao". Riječi su važne u ovom filmu i neke rečenice su upravo sjajne, romantično životnih dubokih misli ("Sve novo i nepoznato što je postalo poznato će nestati", "Ne želim te trebati jer te ne mogu imati", "Ovakva odlučnost se događa samo jedom u životu").
Ipak, važnije je kako ih glumci izgovaraju. Njihove sitne, tihe geste i romantično-erotični dodiri napose otkrivaju likove više od riječi dok Eastwood ritam pupanja ljubavi prilagođava sredovječnoj romansi, tako da prvi poljubac pada gotovo tek u 70. minuti filma. Nekoliko je tu ključnih trenutaka koji u rukama vještog redatelja mogu pospremiti deset stranica knjige u jednu scenu, jednako kao što su Robert i Francesca strpali čitav život u četiri dana.
Primjerice, kad ga Francesca vodi prema mostu koji je došao fotografirati, Robert će posegnuti u pretinac za rukavice i rukom dotaknuti nogu suvozačice (na kraju filma će otamo izvaditi lančić s njezinim imenom i omotati ga oko retrovizora). Savršen momenat nastupa kad Francesca razgovara na telefon stojeći iza Roberta, spontano mu popravi ovratnik na košulji i parkira ruku na njegovu ramenu koju on prihvati i uzme u svoju.
Francesca će doživjeti seksualno buđenje u scenama kad pusti ljetnom povjetarcu da joj pomiluje nago tijelo na trijemu, tj. gleda mišićavog Roberta kako se oplahnjuje vodom i legne u kadu "na mjestu gdje je voda tekla po njemu", ali ovo je možda vrhunac erotičnosti filma, a svakako prisnosti ljubavnika koji su na jedan kratki časak, svega nekoliko dana, pronašli nešto što netko ne pronađe cijeli život.
Emotivni vrhunac je rezerviran za završnicu koja je nakon svih ovih godina još uvijek kadra zgromiti gledatelja. Kiša se kupi u očima Francesce dok grčevito stišće kvaku, kopni iznutra i premeta po mislima hoće li otvoriti vrata suprugova kamioneta i uskočiti u Robertov. Takva (ne)odlučnost se događa samo jednom u životu.
Romantični akcijaši
Eastwoodov film je inspirirao Roberta Redforda da režira prilično dostojna nasljednika "Mostova" ("Šaptač konjima"), ali i ostale akcijaše da se okušaju u romantici. Stallone je koju godinu kasnije trebao glumiti u romansi "Yellow Handkerchief", a Willis još uvijek planira snimiti "Labor Of Love".