This is the story of a lifetime – poručuje se potencijalnom gledatelju s plakata izvanredne američke nezavisne drame "Moonlight" Barryja Jenkinsa, ozbiljnog kandidata za listu naj-filmova godine, nominiranog za osam Oscara. U prijevodu, ovo je priča o jednome životu. Ili, još ambicioznije, ovo je priča koja se viđa jednom u životu. Kako god da se okrene, i jedan i drugi prijevod odgovaraju filmu inspiriranom kazališnim komadom "In Moonlight Black Boys Look Blue" Tarella Alvina McCraneyja. "Moonlight" je u mnogočemu Jenkinsov filmski i društveno važni priključak epskih životnih drama "Adelin život" ili "Plava je najtoplija boja" (2013.) Abdellatifa Kechichea i "Odrastanje" (2014.) Richarda Linklatera, ali na svoj način poseban da zaslužuje epitet "priče koja se viđa jednom u životu".
Na velikom ekranu se vrte tri različite epohe u životu gay Afroamerikanca Chirona, oblikovana njegovim kompleksnim odnosom s majkom Paulom (za Oscara nominirana Naomie Harris), zamjenskim ocem i mentorom Juanom (zasluženi oskarovski nominent Mahershala Ali) i pogotovo prijateljem Kevinom (u tri faze ga utjelovljuju Jaden Piner, Jharrel Jerome, Andre Holland). Podijeljen na tri dramska čina, naslovljena prema protagonistovim nadimcima i imenu, "Mali", "Chiron", "Crni", "Moonlight" bilježi njegovo "odrastanje", putanju od djeteta i tinejdžera do muškarca. Formativne godine jednog života dočarane su s mnoštvom nijansi u režijskom i glumačkom pristupu glavnom liku.
Protagonist je isti, no različita su razdoblja i glumci koji ga glume, za razliku od "Boyhooda", gdje je bio zaposlen jedan "actor", odrastajući zajedno s likom u "realnom" vremenu, rasponu od gotovo desetljeća i pol. Premda, zahvaljujući umješnu Jenkinsovu vođenju Alexa Hibberta, Ashtona Sandersa i Trevantea Rhodesa, tumača Chirona u trima životnim razdobljima, ali i njihovu glumačkom talentu, imamo dojam da gledamo isti lik/glumca u različitim godinama koji nam je odrastao pred očima takoreći u stvarnom vremenu. Sandersova uloga je ekstenzija Hibbertove, a Rhodesova produžetak njegove, sa svim međusobno pripadajućim ekspresijama, tikovima i govorima duše i tijela.
Kontinuiranost i dosljednost lika je frapantna kao u "Odrastanju", samo postignuta drukčijom metodom iza i ispred kamere u trima pričama koje mogu funkcionirati i kao izvrsni kratkometražni filmovi "per se", no njihova prava moć leži kad ih se spoji u cjelinu. Rhodes najviše impresionira kao formirana ličnost s ožiljcima prethodnika (maltretiranje u školi, majčino drogiranje, probuđeni osjećaji spram frenda) skrivenim ispod tijela mišićava poput Juanova i tihim, neizgovorenim vapajem ljubavne žudnje, još tišim u odnosu na maestralnog Heatha Ledgera u ulozi "macho" kauboja koji kopni zbog zaljubljenosti u drugog muškarca iz "Planine Brokeback" (2005.) Anga Leeja.
Priroda muškosti je ovdje ključna tema, jednako kao i seksualnosti, tj. spolni, rasni i klasni identitet u homofobnoj Americi i svijetu uopće. Sve je to otisnuto na duši muškog pojedinca od malih nogu u seriji životno (pred)odredivih momenata (odgoj, prijateljstvo, mentorstvo...) krucijalnih za iskazivanje nečije izdržljivosti i nježnosti prema vani i unutra. "Što je pederčina?", mali Chiron pita Juana. "Riječ koja se koristi da se homoseksualni ljudi osjećaju loše", očinski brižno odgovara Juan. "Jesam li ja? Kako ću znati?", uslijedi novi upit. "Znat ćeš kad budeš trebao znati", uključi se Juanova bolja polovica Teresa (Janelle Monae), Chironova surogat-majka.
Juan je jedna od najbitnijih figura u Chironovu životu, čovjek koji ga je naučio kako "u nekom trenutku moraš odlučiti za sebe tko želiš biti" i da "po mjesečini crni dečki izgledaju plavi", citirajući naslov McCraneyjeve kazališne predstave, možda i parafrazirajući "blue is the warmest color". "Ti si plav", Juan kaže Chironu nakon što ga je polegao na površinu mora, "usred svijeta", te naučio plivati u jednoj od najljepših scena poetična "Moonlighta", snimljena na razmeđi između filma i pravog života, iako je za Kevina pravi život "kao u pjesmama Boba Marleyja".
Jenkins njeguje estetiku Wong Kar Waija u smislu jarke, "filmične" palete boja (plava, ljubičasta, crvena, žuta...), a istodobno neprimjetno otklizne u "dokumentarizam" svakodnevna života ovjekovječena kamerom iz ruke, sve kako bi iznjedrio jednu snažnu scenu za drugom. Općenito, "Moonlight" je pun upečatljivih scena, poput nevine dječje utakmice nogometa s imaginarnom loptom u baletnom "slow-motionu". Dvije vjerojatno najbitnije scene odnose se na Chironovo seksualno iskustvo s Kevinom i njihov susret godinama kasnije u restoranu potonjeg, nakon nasilne epizode koja ih je razdvojila.
Prva, implicitno režirana scena odvija se na plaži, pod mjesečinom, s ugodnim povjetarcem u zraku koji kad zapuše "sve stane i svi ga žele osjetiti" jer "tad osjetiš otkucaje svog srca i dođe ti da plačeš". Režiser uspješno prenosi emocije u zvuk valova i povjetarca, osjećaj zgrčene ruke na pijesku. Druga scena još je senzualnija i duža, svedena na intiman razgovor dvojice muškaraca o onom što je bilo, jest i možda može biti, pri čemu ono neizgovoreno bode uši, crta brazde na duši, ali i nudi mogućnost iscjeljenja i iskupljenja. Gledatelj ne treba biti gay, crn ili s margine društva da bi se povezao s Jenkinsovom pričom o jednome životu. Ovaj film je iznad roda, spola, rase i klase. Crna je najtoplija boja.
#OscarsNotSoWhite
Interesantno je da se bijelci u filmu nalaze izvan kadra ili eventualno na samom rubu istog. "Moonlight" u ovogodišnju oskarovsku utrku ulazi kao teška kontra prošlogodišnjoj "#OscarsSoWhite" ceremoniji. Hoće li osvojiti kipić za režiju i film u natjecanju s najvećim konkurentom "La La Land", jako je dvojbeno. Ako ga osvoji, bit će to drugi "crnački" film producentske kompanije Plan B zvjezdanog glumca Brada Pitta nakon "12 godina ropstva" (producirao i angažiranu "Selmu"). No, već je osam nominacija Akademijina potvrda njegove vrijednosti i važnosti diverziteta u eri kad su rasizam i spolna netrpeljivost opet na snazi, kao i osvojeni Zlatni globus u kategoriji najbolje drame.