“Morski pas!“ - “Meg“ (2018.)
Tukao se i borio Jason Statham protiv raznih negativaca na velikom ekranu. Takoreći nema čovjeka kojeg ovaj akcijski junak, stroj za ubijanje i udaranje, nije napucao ili pošteno izudarao, uključujući Vina Diesela i Dwaynea “The Rock“ Johnsona u “Brzima i žestokima“ kao posljednje dostojne ovozemaljske protivnike. U sličnoj situaciji osamdesetih, nakon bitke s divovskim Dolphom Lundgrenom u “Rockyju IV“, kružio je vic da se Stallone treba ubaciti u ring s izvanzemaljcem. Iz tog vica je nastao ozbiljan žanrovski film “Predator“, jedan od najboljih u povijesti, koji je metafizički pospojio potraživanja “švarcenegerske“ akcije sa SF i horor davanjima “Aliena“.
Zamislivo je da su se producenti blockbustera “Meg“ sjetili toga kad su tražili dostojnog nečovječnog oponenta za Stathama i pronašli ga u “nasilnom prahistorijskom stroju za ubijanje“ - gigantskom prapovijesnom morskom psu megalodonu, najvećem koji je ikad postojao (20 do 27 metara dužine). Sve da i nije podnaslovljen “Predator iz dubina“, “Meg“ je mogao biti Stathamov “Predator“, no mnogi su ga u filmskoj zajednici tretirali kao vic o Rockyju protiv izvanzemaljca.
Internetom je mjesecima prije premijere kružila foto-montaža – u desnom dijelu kadra “transporterski“ Statham naslonjen o zid sa strojnicom u rukama, u lijevom morski pas, dakle na kopnu, s pištoljem u perajama (!). “Predator iz dubina“ je, na koncu, ispao ozbiljno-neozbiljan i lišen akcijske/SF/horor metafizike, nešto između “tentpole“ blocbustera sa Stathamom u režiji Rolanda Emmericha, tj. direktno-na-video filma o morskim psima na kinosteroidima i filmovanog “Stath vs. shark“ vica, tek na mahove legitiman u pojedinačnim kategorijama da bi, recimo, bio spretan spoj nekakvih “Jurskih ralja“, “Dubokog modrog mora“ i “Pirane“, odnosno da bi ga ljudi gledali s ruba sjedala i(li) kidali se od smija.
Jasno nam je da “Meg“ nije išao “full retard“ rutom kako bi morski pas progutao nuklearnu podmornicu čiju je oplatu ulupio, “trasherski“ skinuo zrakoplov s neba (“Mega Shark vs. Giant Octupus“) ili doletio na kopno (“Sharknado“) taman da ga Statham naprokida do smrti. Ipak, očekivali smo viši “fun factor“ ove ili one vrste za premisu “Statham protiv morskog psa“, unatoč tome što film iz nje izvlači određene “guilty pleasure“ vrednote, ali nedovoljne da ova “ajkula“ postane “ajcoola“ za instantnu kult sljedbu.
Najmanje je tome kriv Statham koji koristi ukazanu priliku da prvi put ponese blockbuster; u “Fast&Furious“ serijalu ipak je bio pobočna uloga, a njegovi akcići, “Plaćenici“ uključeni, nisu bili ovakvo silnog proračunskog dometa. On glumi “stathamovski“ namršteno, znači “izgleda junački, hoda brzo, ima negativan stav“, rođen spreman je za akcijskoherojski boj protiv mega (“moramo ga pronaći i ubiti“, “žvači ovo, gade ružni“), pa i dovoljno samosvjesno humorističan da zapjeva “just keep swimming“ poput Dore iz “Potrage za Nemom“ kad zapliva prema morskoj psini koja izgleda kao Godzilla-ajkula dospjela iz “Jurassic Worlda“, dovoljno velika da se okomi na nuklearnu podmornicu i da prema njoj morski psi od dva i pol metra izgledaju kao cipli u odnosu na veliku bijelu.
“Meg“ je vizualno atraktivan, raskošan i budžetski napucan film, što se vidi u gotovo svakom (podvodnom) kadru. Stathamov lik Jonas Taylor, spasitelj zatočenih na najvećim morskim dubinama, u jednoj sceni se divi “fancy“ scenografiji podvodne jedrilice, jednako kako se redatelj Jon Turteltaub (“Nacionalno blago 1&2“, “Čarobnjakov učenik“) divi megu kao da je ugledao prvog dinosaura u “Juraskom parku“, osobito u sceni s kavezom, kad je sagledana sva veličina morske paščine naspram malog čovjeka.
No, tlaka je što Statham mora dijeliti scene s kineskim glumcima (drvenima u glumi na engleskom jeziku) da hollywoodski spektakl opravda financijska ulaganja iz Kine ili hodajućim klišejima od likova. U trenutku kad želimo gledati megdan Stathama i megalodona, u pomoć stiže morska biologinja Suyin (Bingbin Li) koja se, unatoč nevinosti kineskih likova u američkim blockbusterima, uspjela besramnije zagledati u junakove pločice. Kad scena iziskuje akcijskojunački šlagvort, odnekle izroni tamnoputi DJ (Page Kennedy) kao slika i prilika “comic relief“ lika LL Cool J-a iz “Deep Blue Sea“.
“Duboko modro more“ je u mnogočemu akcijskohororska preteča “Mega“ računajući i jednu (ne)očekivanu scenu smrti s preludijem u stavljanju glave u ralje megalodona obješenog na brodu. Redatelj tog filma Renny Harlin nije se libio punokrvne akcije (eksplozija istraživačke postaje) ni horora (odgrižena desna ruka znanstvenika Stellana Skarsgarda). Turteltaub, međutim, otupljuje megalodonove zube i pazi kako bi sve bilo unutar limita PG-13 predikata, a “Meg“ traži “R“ kao “Ralje“ na steroidima.
Jonasova prijetnja da “čovjek protiv mega nije borba, već pokolj“ uglavnom je fantomska. Harlin bi dao lijevu (Skarsgardovu) ruku da je imao budžet poput Turteltauba i sigurno iskoristio maksimum od scene u stilu “Jawsa“ kad meg upliva među jato nevinih kupača. Nekoliko impresivnih kadrova sa strane (npr. morska neman tik ispod djevojke na dasci), Turteltaub ne postiže Spielbergovu razinu “suspensea“, niti izaziva paniku koja bi gledatelje panično potjerala prema plaži prilikom prvog idućeg kupanja, no bar je ironičan kad je ubacio u more sitnog psa ispred golemog mega. Morski pas(ić)!