"Jesi ikad imao osjećaj da ne znaš je li sanjaš ili si budan?" - "Matrix" (1999.)

Začas je prošlo 20 godina otkako je kinopremijeru imao prijelomni "The Matrix" (1999.), jedan od najboljih SF akcijskih filmova u povijesti kinematografije. Vrijeme je proletjelo prebrzo kao metak, nipošto u "slow motionu" kao što meci lete u "Matrixovim" akcijskim scenama potpomognuti revolucionarnim "bullet time" efektom.

Dvadeset godina kasnije, jasno je da "The Matrix" braće Wachowski dolazi iz nekog drugog, sporijeg vremena s obje strane kinoekrana. Život 1999. nije bio tako užurban. (Akcijska) kinematografija je slavila usporeni pokret. Tehnologija nas nije još posve podjarmila, kao strojevi čovječanstvo u filmu.

U doba "Matrixa" internet je bio na izlasku iz pelena i na njega smo se spajali žičano preko "dial up" modema, žrtvujući telefonsku liniju ukućanima, što je znajalo trajati minutama, ako ne i satima. Likovi u filmu koriste telefon da ulaze i izlaze u tzv. Matricu, svojevrsni internet na simboličkoj ravni.

Danas imamo brzi, bežični "wi-fi" internet i stalno smo prikopčani "online", ne samo preko računala, nego i mobitela. U Matricu bi se netko mogao vratiti za sekundu i šmugnuti pred nosom negativcima. Ako nema obližnjeg "wi-fi" signala, u optjecaju je spajanje preko "mobilnih podataka". Neki novi potencijalni "The Matrix" zbog toga danas ne bi baš funkcionirao.

No, izvorni film funkcionira. Postojala je, naime, tenzija u pronalasku telefonske linije. Hoće li, npr., Trinity (Carrie-Anne Moss) stići do telefonske govornice kako bi se transportirala natrag iz Matrice prije nego što je kamionom "terminatorski" pregazi agent Smith (Hugo Weaving). Dalo bi se reći da je "Matrix" zamrznut u "bullet time" vremenu kao filmski "evergreen", ne samo zbog zamrznutih kadrova.

To je pravi "zeitgeist movie" koji je imao savršeni ("bullet") "timing" i uhvatio je duh vremena u kinematografiji, popkulturi i društvu (SF blockbusteri, akcijski filmovi, techno glazba...) na prijelazu milenija punom anksioznosti od ulaska u nešto novo i nepoznato (plava ili crvena pilula?), povezujući poput mosta 20. i 21. stoljeće, analogno i digitalno.

Devedesete su SF-ovski startale Verhoevenovom ekranizacijom Philipa K. Dicka "Potpuno sjećanje" i Cameronovim "Terminatorom 2", a završile filmom koji je na svoj način preuzeo njihove tematske preokupacije (zbilja ili iluzija/budnost ili san, otpor ljudi protiv strojeva) i prenio ih u novi, digitalni milenij kamo su ga dodatno pogurali "Čudni dani", "Duh u oklopu", "Trumanov show" i "Grad tame".

Uloga koju je "The Matrix" odigrao dvostruko je vizionarska i prevratnička, samo je onda bilo lakše detektirati tehnološku revoluciju "cyberpunk" filma od "punkerske" društvene zahvaljujući fenomenalnim vizualnim efektima: gledatelji su se prvenstveno divili ljepoti kadra, tek onda eventualno pitali o svijetu oko sebe ("koliko je duboka zečja rupa"?).

"Bullet time" je prvi put isproban godinu ranije u "Bladeu", jednako kao što je morfirajući kiborg od tekućeg metala iz "T2" imao preteču u "Bezdanu", no upravo je "Matrix" taj "tekući" efekt ispolirao do savršenstva i predstavio novu vrstu hiperstilizirane "freeze frame" i(li) "slow motion" akcije koja se nadolazećih godina naveliko oponašala u filmovima ("Charliejevi anđeli", "Equilibrium", "Underworld", "300", "Tražen", "Čuvari", "Dredd") i videoigrama ("Max Payne").

Braća Wachowski su "bullet time" efektno najavili u uvodnoj sceni kad jedan policajac dobaci Trinity ono "freeze". Nekoliko trenutaka kasnije uslijedit će doslovce "freeze", ali "frame": Trinity skače u zrak u "slow motionu" i na čas se "zamrzava" u tom usporenom pokretu, nakon čega kamera (o)kruži oko nje normalnom brzinom dok heroina ne plasira leteći udarac nogom u pleksus policajca.

Kulminacija "bullet time" efekta slijedi u završnici režiranoj kao da su majstor hongkonške akcijske kinematografije John Woo i car visokobudžetnih SF blockbustera Cameron dijelili kameru na snimanju "Žestokog policajca", "Terminatora 2" i "Istinitih laži" (pucnjava u lobiju, mitraljiranje po staklenoj zgradi mini-gunom iz helikoptera).

Meci usporeno zuje zrakom poput roja muha u smjeru junaka Thomasa Andersona alias Nea (Keanu Reeves) i ostavljaju trag kao da prolaze kroz vodu. Neo se nemoguće savija prema natrag kako bi ih izbjegao, a kamera se rotira za 360 stupnjeva oko njega i detaljno ovjekovječuje akcijnost iz svih (ne)mogućih kutova.

Vizualni efekti gurali su (virtualnu) stvarnost do krajnjih granica, stvarajući "svijet u kojem je sve moguće", pravila gravitacije ne vrijede i ukočeni Reeves može postati elastični Van Damme. Akcijski filmovi znali su i dotad biti "nerealni", ali nakon "Matrixa" baš se sve u kadru moglo dogoditi uz bujnu maštu i snažnu mašinu (kompjuter).

Strojevi su, kao u filmu braće Wachowski, stvarali "računalno generirani svijet snova", tj. matricu digitalnih filmskih iluzija 21. stoljeća gdje akcijski junak može biti od piksela, ne nužno krvi i mesa. Istodobno su, izvan filma, kinematografije, stvarali i "Matricu" našeg "online" svijeta snova.

Kad Morpheus (Laurence Fishburne) kaže "Matrica je posvuda, svugdje oko nas" i opisuje svijet kao "neuralnu interaktivnu simulaciju koju zovemo Matrix", kao da govori o internetu danas, a neuništivi agenti protiv kojih se on, Neo i Trinity bore su računalni programi. Wachowski su predvidjeli kako će se stvari razvijati, odnosno prorekli da će strojevi/"online" svijet porobiti ljude i postati "stvarnost", lice našem naličju (Fejs), "mentalna projekcija tvog digitalnog sebe".

Dakle, "The Matrix" je predskazao da će se percepcija čovječanstva zamagliti, da ćemo pravu stvarnost zamijeniti za virtualnu načinivši je drugim domom i živjeti unutar svijeta internetskih snova. Film koji završava bojnim pokličem Rage Against The Machine "Wake Up" istovremeno je pozivao (i još uvijek poziva) "porobljene" na borbu protiv tog istog svijeta s Neom. Za početak da se "probude" i "iskopčaju" iz Matrice.