Limitirana kinodistribucija novog Netflixovog filma "Marriage Story" u Berlinu počela je 6. prosinca i poklopila se s dodjelom EU Oscara. Slatko malo berlinsko "FSK Kino" jedno je od "selektiranih kina" Europe i svijeta koja prikazuju "Marriage Story" pred njegovu ovotjednu premijeru na Netflixovoj "streaming" platformi ili paralelno s istom.

Kako gledanje filma u kinu uvijek ima prirodnu prednost prolaza, autor ovih redaka pokušao je i uspio pod svaku cijenu (taksijem) poći do "FSK-a" u ono malo slobodnog vremena i pogledati "Marriage Story", tempiran za jednu projekciju dnevno.

Mali pothvat vrijedio je svakog eura: "Marriage Story" je ponajbolji film ove godine, ali i više od toga. To je i ponajbolji film o razvodu svih vremena, s Adamom Driverom i Scarlett Johansson u ulogama karijere. Film koji je vjenčao i razveo dramu Bergmanovih "Prizora iz bračnog života" i "Kramera protiv Kramera" Roberta Bentona s komedijom "Tatica u suknji" Chrisa Columbusa (naravno, bez maskiranja oca u dadilju).

Redatelj i scenarist Noah Baumbach ("Lignja i kit", "Frances Ha") drži na oku filmske brakorazvodne parnice, od spomenutih do maksimalno realistične drame "Nader i Simin se rastaju" Asghara Farhadija, a u film je utkao i svoje iskustvo razvoda od glumice Jennifer Jason Leigh, jednako kao Scarlett koja iza sebe ima dva propala braka.

Plakat "Marriage Story" sa sretnom malom obitelji vrlo je sličan posteru za "Kramer vs. Kramer", plus i Driver se rimuje s Kramer. U jednoj sceni kamera hvata i članak o kazališnom redatelju Charlieju i glumici Nicole (Driver, Johansson), objavljen u vrijeme njihove bračne i umjetničke idile pod "bergmanovskim" naslovom "Scenes From a Marriage".

Sami podsjetnik na Bergmanov film sugerira da Baumbachovi prizori iz modernog bračnog života neće biti idilični. I višeminutna uvodna ljubavna idila je samo prividna. Prolog filma započinje sastavom "Ono što volim kod..." koji su Charlie i Nicole napisali da se vrate na početak jer ne žele kraj (mada je tu), istaknu pozitivne strane partnera i pročitaju to naglas na terapiji kod bračnog savjetnika, gdje ih vidimo nakon "reza".

Naime, Baumbach vozi karakterni slalom između supružnika dok Charlie i Nicole govore što vole kod onog drugog, svodeći sve vrline i neke sitne mane, sitnice koje bračni život znače. Nicole je majka koja se igra, "stvarno igra", s njihovim sinom Henryjem (Azhy Robertson), sjajna je plesačica, zna slušati ljude i kupiti savršen poklon...

Charlie je divan otac i genijalan redatelj, plače na filmove, kompetitivan je, štedi struju i gasi svjetla po kući čak i kad ne treba... Nema šanse da u njihovim riječima ne prepoznate sebe i partnericu/partnera, bili oženjeni ili u vezi. Zahvaljujući režiji, tekstu i sjajnim glumcima, Charlie i Nicole su u startu razvijeni ljudi od krvi i mesa i gledatelj se, poput njih samih, zavarava kako možda nije kraj, premda osjeća da je nešto izgubljeno ili će biti.

Navijamo da se vrate jedno drugom i spase brak, no svakom idućom scenom je jasno da je (ovaj put) stvarno gotovo, posebice kad se neke neizgovorene misli prilikom svađe formiraju u riječi koje ne bi smjele biti izgovorene i nakon kojih više nema natrag.

Sigurno smo mogli gledati neki romantični film s Driverom i Johansson koji bi imao kraj kao njezin "Izgubljeni u prijevodu", ali sazreli Baumbach s puno radosti i još više boli počinje gdje romanse završavaju i odlazi korak dalje, za žanr i sebe samoga.

"The Squid and the Whale" je gledao razvod iz perspektive djeteta, samog Baumbacha, čiji su se roditelji rastavili, a "Marriage Story" gleda ga očima roditelja/supružnika. Pišemo "roditelja/supružnika", ne oca i(li) majke: ovaj film ne staje na ničiju stranu kao Benton (lik Dustina Hoffmana) i u njemu nema "negativca" kakva je bila Meryl Streep.

Muški gledatelji će, prirodno, stati na stranu Charlieja (uskoro bivša supruga odvodi mu sina na drugu stranu Amerike), ženski na Nicoleinu (on ju je prevario), ali se moći poistovijetiti i s oboje jer suosjećajni Baumbach u oboma vidi dobro i loše. Nekoć bliski supružnici će, zbog datih okolnosti, postati daleki kao New York i Los Angeles, što Baumbach oslikava i vizualnim kontrastom između gradova istočne i zapadne obale.

Promijenit će se i postati drukčije osobe, najviše kad u igru ulete birokratske i pravne zavrzlame u paketu s odvjetnicima koje većinski (lik izvrsnog Alana Alde je iznimka) zanima isključivo pobjeda i novac (odlični Laura Dern i Ray Liotta) dok oni samo nastoje sve riješiti "relativno bezbolno" za sebe i napose sinčića.

"Pobjeda je ono što je najbolje za Henryja, ne nas", govori Charlie kojega Aldin odvjetnik tješi kako je vrijeme na njegovoj strani pa sin možda bude pohađao koledž na istočnoj obali. Likovi se znaju izgubiti u prijevodu ljudskosti, iako ni njemu ni njoj nikad ne prestaje biti stalo do onog drugog.

No, "Marriage Story" je od prve do zadnje scene ljudski film zagledan u ljudske interakcije prilikom autorefleksivne bračne obdukcije koju je redatelj napravio u možebitne iskupničke svrhe. Mogao je ovo biti i teški crnjak od filma, međutim počesto djeluje kao da je Woody Allen snimio "Kramera protiv Kramera" umjesto "Annie Hall".

Baumbach od Allena polako preuzima štafetu muško-ženskih odnosa, a preuzeo je i glumca Wallacea Shawna ("Melinda i Melinda") i Aldu ("Zločini i prekršaji", "Svi kažu volim te"). Nerijetko urnebesan, humor crta osmijeh na lice niz koje će sići suze kao u sceni kad Charlie i Nicole posljednji put leže na krevetu kao familija, zajedno s Henryjem.

Na tom tragu su još najmanje dvije moćne scene - kad Charlie izbaci iz duše pjesmu "Being Alive", pronašavši se u stihovima Stephena Sondheima, tj. kad on i Henry pročitaju što je Nicole napisala za njega, a nije izgovorila naglas kod savjetnika. "Marriage Story" je iskrena ispovijed dvoje ljudi koji su bili jedno i od "ja" i "ti" postali "mi", ali će postati i "oni" kad bliskost iščezne.

Srce možda ima rok trajanja, no isto će biti slomljeno u filmu o vezama i vezicama koji ga pokušava zaliječiti optmističnim krajem: Baumbachova ljubavna balada svira pozitivnu notu bar za ljudsku, ako ne romantičnu povezanost dvoje ljudi. Razvezane vezice na jednoj cipeli bit će zavezane u posljednjem kadru Baumbachovih prizora iz modernog bračnog života.