MANDARINA Nezavisni vitamin C

Uporaba mobitela, onog “pametnog“, u funkciji snimanja filmova više nije neka novost. Prvi dugometražni film u potpunosti snimljen iPhoneom u kinematografsku povijest je ušao 2014. (“And Uneasy Lies The Mind“ Rickyja Fosheima). Kamera svakom novom generacijom iPhonea biva sve bolja. Sve više ljudi se, tako, osokoli da spravicom koju svakodnevno drže u džepu snimaju filmove, a ne samo šalju sms-ove, žare vibere i stavljaju poveznice na Face. Mnogima je takav način snimanja filmova blasfemija, no opet možemo razumjeti da se na pothvat tog tipa odvaži netko tko nema novaca za luksuzn(ij)u kameru.

Nekoliko scena Oscarom nagrađena dokumentarca “Potraga za Sugarmanom“ (2012.) Malika Bendjelloula je, primjera radi, snimljeno iPhoneom kad je redatelju ponestalo para da dovrši film. Zasad se mobitelom uglavnom rade opskurni, rijetko viđeni filmovi - najčešće eksperimentalni i kratkog metra - podatniji za male ekrane zbog rastegnutih piksela. No, to bi se moglo promijeniti nakon što je jedan dugometražni film snimljen mobitelom dospio na slavni nezavisnjački američki festival Sundance i postao “indie“ senzacija. Radi se o prošlogodišnjoj “Mandarini“, mikrobudžetiranoj dramediji u režiji Seana Bakera koja je regionalnu premijeru doživjela na FEST-u.

Baker je snimio film s tri različita iPhonea 5S kako bi se prilagodio neznatnu proračunu, no njegov vizualni “low-budget“ izričaj, osim što trucka filmske konvencije i djeluje osvježavajuće poput vitamina C, izvrsno odgovara priči s marginaliziranim likovima u prvom planu (tamnopute transrodne prostitutke) i njihovoj “low-life“ svakodnevici, ambijentiranoj u neglamurozni dio Hollywooda. Jeftinu tehnologiju lako je detektirati na velikom ekranu, ali unatoč sirovoj estetici “Tangerine“ izgleda kao pravi film kakav bi možda snimio rani Pedro Almodovar da je u osamdesetima bilo pametnih mobitela.

U potrazi za istinom i u one “24 sličice u sekundi“ i u 326 piksela po kvadratnom inču pametnog mobitela Baker ne akcentira samo dokumentarističku autentičnost s uhom za jezik ulice. Nepatvorena stvarnost i patvorena filmičnost čitavo vrijeme borave unutar kadra spremni na zajednički suživot da se nužno ne bore za primat. Zalazi sunca boje mandarine pašu jarkom temperamentu transrodne prostitutke Sin-Dee (Kitana Kiki Rodriguez), netom puštene iz zatvora. “Sretan Božić, kujo“, njezine su prve riječi upućene prijateljici Alexandri (Mya Taylor).

Kad joj Alexandra bubne da se priča kako je njezin makro i dečko Chesterom (James Ransone) vara s “nekom bijelom kučkom“, pravom ženskom, curom s “vaginom i svime“, Sin-Dee daje obećanje “da neće biti drame“, što je ludom radovanje. Željna istine Sin-Dee kreće na odiseju po L.A.-u opisanom kao “dobro upakirana laž“. Najprije pronalazi rivalku Dinah (Mickey O'Hagan) i, za kaznu što joj “otima čovjeka“, vuče je po cijelom gradu, uzduž i poprijeko pločnika Santa Monica Boulevarda, tragajući za Chesterom ne bi li se nesuglasice raspravile u troje. U 88 minuta filmskog vremena od badnjeg jutra do večeri, Sin-Dee jedva da staje, pa film načas prekida narativ protagonistinje da gledatelj malo dođe do (pre)daha, ali ne odlazi daleko od njezina miljea prikazujući druge likove (armenski taksist; Karren Karagulian) i situacije poput pušenja u autopraonici.

A i kad Sin-Dee zastane napraviti čik-pauzu i zapaliti cigaretu, bus će se zaustaviti nedaleko nje s dvoznačnim reklamnim oglasom “They will never let go“ (“Nikad te neće pustiti/Nikad neće odustati“), ironičnim poput onih plakata pored autoceste u Hitchchovu “Saboteru“. “Jebi ga“, kaže Sin-Dee i nastavi dalje. Svojevrsni film pločnika, ne ceste, “Mandarina“ u stopu prati Sin-Dee, nabrijanu poput Stathama u “Ubrzanju“, ekstremnoj akciji koja bi mogla prasnuti unutar kadra nategnuta intenziteta, no eksplodira samo melodrama i crni humor zapisan na usnama protagonistkinja. “You didn't have to Chris Brown the bitch“ (“Nisi morala sprašiti kučku u stilu Chrisa Browna“), Alexandra govori Sin-Dee nakon što fizički izrazi animozitet prema Dinah.

Pa ipak, njih dvije će podijeliti najljepšu scenu filma nevjerojatne nježnosti i poetičnosti - pod utjecajem “cracka“ Sin-Dee šminka Dinah u toaletu jednog kluba pod svjetlima disko kugle nalik ukrasima na božićnom drvcu ili čak snježnim pahuljama. (Božićno) čudo od scene. Možda nema Božića bez (pravog) snijega, kako u filmu prigovara taksitova majka Armenka, ciljajući da “izgleda lažno“, no “Tangerine“ bi mogao postati nekonvencionalni božićni klasik. Svakako onima kojima ne smeta čestitka “Sretan Božić“ izgovorena u paketu s “kujo“.