StoryEditor

LJUBAV Dok nas smrt ne rastavi

Piše PSD.
4. kolovoza 2012. - 22:29
Film: AMOUR; drama; Francuska/Njemačka/Austrija, 2012.
Režija:
Michael Haneke
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Emmanuelle Riva
Ocjena: *****

Pretrpano pulsko kino “Valli“ predočilo je znatiželju kojom se ispratio najnoviji film Michaela Hanekea (“Skriveno“, “Bijela vrpca“). Slično prošlogodišnjem canneskom laureatu na istom mjestu, Von Trierovoj “Melancholiji“, publika je Hanekeov “Amour“ gledala s neudobnog poda i još neudobnijih stepenica. Jamačno je sinefile, poput kojekakve “noirovske“ femme fatale, zaveo i za redatelja neobičan naslov – “Ljubav“. Zar je prvak europske kinematografije krajnje tmurnoga pogleda na svijet i čovječanstvo napokon skinuo “bergmanovsku“ masku distancirane krutosti i pokazao osjećajnije lice? Ili je naslov opet samo ironičan, kao i u slučaju njegovih filmova “Funny Games“ (1997., 2007.)?

Ako odgovor možda i leži “negdje između“, a pristup tematici istodobno je klinički studen i opservacijski sućutan, “Amour“ još uvijek odgovarac opisu punokrvnog Hanekea s naglim proplamsajevima ekstremnog nasilja, stišanom glazbenom podlogom, dugim, staloženim ritmom pripovijedanja i zanatski preciznom režijom. Ilustrira to prolog filma. Nagovještavajući zombi horor tipa “REC“ (2007.), vatrogasci provaljuju u zakračunati, gotovo karantenirani pariški stan i na jednome krevetu pronalaze staricu sa vijencem cvijeća na glavi kako nepomično leži, mrtva naizgled već duže vremena. Slutimo da je to vremešna protagonistica “Ljubavi“, tako mila i ljupka u krupnom planu na plakatu, a pribojavamo se i “spoilera“ da cijeli film vodi do prikazanog trenutka. Haneke brže-bolje skreće pažnju s toga i prvu (iduću) scenu postavlja u dupkom puno kazalište.

Među gledateljstvom postupno lociramo Georgesa (Jean-Louis Trintignant) i Anne (Emmanuelle Riva), umirovljene učitelje glasovira koji zajedno broje gotovo dva stoljeća. Kamera s pozornice koncerta klasične glazbe snima publiku i vremešni par u neprekinutom kadru, ostavljajući dojam kao da ih netko promatra i automatski asocirajući na Hanekeov jezivi triler o nadgledanju “Cache“ (2005.), osobito kad se sjetimo da su se muž i žena u tom filmu također zvali Georges i Anne. Kad Anne i Georges dođu kući, zatječu razvaljenu bravu na ulaznim vratima prostrana stana, onog iz uvoda filma. “Zamisli da smo u krevetu i netko provali“, sa strepnjom će Anne, dozivajući sad u sjećanje “Šašave igre“, s istim imenima ugroženih supružnika. “Zašto bih to zamišljao“, odbrusi Georges. Zato što je ovo film s potpisom Hanekea pa je sasvim normalno da Georges usne košmar iz filma strave, bos izađe kroz vrata na poplavljeno stubište i nečija ga ruka iznenada (z)grabi iza leđa. Ipak, unatoč tim “izvanjskim prijetnjama“, horor dolazi “iznutra“.

Haneke je izolirao aktere i njihovu dramu šćućurio unutar četiri zida, u stan s vremenom sve “začahureniji“ od okoline. Ispostavit će se da scena u kazalištu nije bila usputna kad redatelj obrne perspektivu. Stan Anne i Georgesa postaje teatarska bina, a redateljeva kamera prisustvuje narušenoj svakodnevici njihova skladnog dugogodišnjeg bračnog suživota, starčkog prijateljstva punog uzajamnog poštovanja i uvažavanja.

Sitnim indikacijama Haneke razmjerno brzo sugerira da nešto ne štima. Usred noći Anne se budi i gleda ispred sebe. “Što nije u redu“, pita je Georges. “Ništa“, uvjerava ga ona. Ujutro, za doručkom, međutim, Anne se najednom ukipi i zuri u prazno, ne reagira na Georgesove podražaje. Eto još malo hororskog “suspensea“: zabrinuti Georges moči ručnik, stavi ga na njezin borama namreškani vrat i krene u drugu sobu dozvati pomoć, da bi se frapirao osjetivši kako se zaustavila voda iz slavine koju je ostavio da žubori. Anne je, čini se, opet ona stara, ali samo na trenutak, jer ulijevajući čaj promašuje šalicu i umrlja stolnjak.

Začepljenje na arteriji glave i neuspješna operacija učinili su svoje: Anne je djelomično paralizirana i završava u kolicima. “Nikad me nemoj vratiti u bolnicu“, kumi ona Georgesa, a suprug obećava kako neće i postojano se skrbi o voljenoj, odbijajući i najmanju pomisao da mu predstavlja teret, jer zna da se to moglo i njemu dogoditi. Iz dana u dan, minute u minutu, sve veća agonija i nemoć - psihofizičko stanje moždanim udarom zanijemjele žene se srozava i biva neugodno za gledati zbog prikaza njezinih mukotrpnih govornih vježbi, odlazaka u toalet, tuširanja, masaže itd. kojih se libila Sarah Polley u razmjerno similarno postavljenoj drami “Away From Her“ (2007.) s Julie Christie. Nesretnici je oduzeta desna strana, neprepoznatljiva je, u stanu prisutnija kao sjena, govori besmislice, nalik je bespomoćnom djetetu u pelenama koje ispušta (ne)artikulirane zvukove patnje, treperave lampice joj se gase i lagano umire pred Georgesovim širom otvorenim očima.



Bez sustezanja Haneke potencira bolno gledateljsko iskušenje i suočava nas sa svim onim što se događa s godinama i protokom vremena - (na velikom ekranu nikad opipljivijom) starošću, bolešću i smrću, prikazujući njihov učinak na ljubav i “vice versa“. U ekstremnim okolnostima, redatelj istražuje emocije likova ogoljenih do gole kože u sumraku života i postavlja odvažna pitanja. Gledajući starije fotografije u fotoalbumu, zajedničke uspomene, trenutke sreće i strasti, kad su se na mladenačkom jastuku sanjali snovi, a starost bila tako daleko od sutra, Anne veli kako je život “prelijep“ i “tako dug“, no Haneke na trenutke kao da dvoji je li vrijedan življenja, slažući na svaki lijep trenutak barem dva tužna.

Kako biti lojalan i nositi se s očajem, strahom od gubitka i neposrednom blizinom smrti bližnje osobe? Kolika je granica ljubavi, znači li ona išta u krajnje neromantičnoj situaciji i na koji se način može izraziti? S ljubavlju iz naslova filma, redatelj testira Georgesa. No, premda “daleko od nje“, Anne, do samoga kraja portreta ljubavi na posljednji pogled i “hanekeovski“ razorne završnice Georges ostaje vjeran ženi kojoj je godinama ranije zavjetovao pet riječi. Dok nas smrt ne rastavi.

Nezaboravan osjećaj nelagode

Kako bi održao polet na životu, Georges priča Anne o svačemu, njihovoj i njegovoj jučerašnjici. U jednoj će se sceni dotaknuti i filma kojeg je odavno gledao. Georges se više ne sjeća imena tog filma, no još uvijek pamti osjećaje što su ga preplavili kad je prepričavao njegovu radnju. Otprilike isto bi se moglo reći i za filmove Michaela Hanekea – netko će možda zaboraviti pokoji naslov, ali teško i mučan osjećaj nelagode koji prožima gledatelja za vrijeme njihova trajanja. Za “Ljubav“ je zanimljiva i Georgesova anegdota iz djetinjstva kad je bio poslan u ljetni kamp. Majka mu je rekla da joj na dnevnoj bazi šalje razglednicu i na njoj, ako je sretan, nacrta cvijeće, a ako nije – zvijezde.

Legende ispred kamere

Michael Haneke je uloge centralnog para povjerio legendama (europske) kinematografije. Emmanuelle Riva je, recimo, diva iz filma “Hirošima, ljubavi moja“ (1959.) Alaina Resnaisa, a Jean-Louis Trintignant u svom opusu ima Vadimov “I Bog stvori ženu“ (1956.), Rohmerovu “Moju noć s Maud“ (1969.), “Z“ (1969.) Coste Gavrasa, Bertoluccijeva “Konformista“ (1970.)... Haneke je za sporednu ulogu Anneine i Georgesove kćerke angažirao Isabelle Huppert, zvijezdu njegova kontroverzna filma “The Piano Teacher“ (2001.).

Međunarodni program Pule u nacionalnoj distribuciji

Hanekeova “Ljubav“, ovječana Zlatnom palmom u Cannesu, otkupljena je za hrvatsku kinodistribuciju, i to od strane “Continental Filma“ koji iz Međunarodnog programa ovogodišnje Pule ima još i “Koriolana“ Ralpha Fiennesa, “Ovo mora biti pravo mjesto“ Paola Sorrentina, “Ženu iz Petog okruga“ Pawela Pawlikowskog, “Drugi svijet“ Gillesa Marchanda, “Povratak u mladost“ Sama Garbarskog i “Vrata“ Istvana Szaboa. “VTI“ je uzeo “Zbogom kraljice“ Benoita Jacquota, a “Pa-dora“, pak, “Snjegove Kilimandžara“ Roberta Guédiguiana.

item - id = 175273
related id = 0 -> 1136599
related id = 1 -> 1136718
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. listopad 2021 11:37