“Kamo si krenula“, interesira se neki stariji čovjek vidjevši mlađahnu Belle (Emma Watson) kako prolazi kroz selo u najnovijoj Disneyjevoj verziji bajke “Beauty And The Beast“. “Vratiti knjigu o dvoje ljubavnika u Veroni“, reče Belle na putu prema biblioteci. “Zvuči dosadno“, otpiše starčić tu knjigu, dakle “Romea i Juliju“. Jednako bi tako mogli reagirati i stariji ljudi na novu “Ljepoticu i zvijer“. “Idem u kino na film o dvoje ljubavnika, arogantnom princu za kaznu pretvorenom u groznu zvijer i ljepotici koja će poništiti kletvu i povratiti mu ljudski oblik otkrivši dobrotu ispod čudovišne vanjštine...“, neka stvarna Belle ne uspije ni završiti osnovni zaplet, a roditelji ili susjedi već je prekinu sa “sounds boring“.
Priča “Beauty And The Beast“ je na veliki ekran preseljena bezbroj puta, koliko i “Romeo&Juliet“. Od klasika Jeana Cocteaua iz 1946., preko Disneyjeva crtića nominirana za Oscara (1991.) kao referentne točke ovog filma, do nedavne, podcijenjene francuske fantazije (2014.) s Leom Seydoux i Vincentom Casselom, gledali smo niz igranih ili animiranih “Ljepotica i zvijeri“, gotovo da svaka generacija ima svoju verziju “priče stare kao vrijeme“. Sama ideja o novoj inačici zato doista “zvuči dosadno“ ili, još bolje rečeno, nepotrebno.
Mnogi će stariji gledatelji upravo s takvom mišlju u glavi i slikama iz teško dostižna crtića zasigurno ući u kinodvoranu, ali olakotna okolnost jest da bi iz nje mogli izaći ugodno iznenađeni, s novim sjajem u oku i pjesmom u uhu, te doživjeti metamorfozu kao sama Zvijer u filmu. Isprve hladna i distancirana, bez ljubavi u srcu, Zvijer otkriva topliju i nježniju stranu duboko u duši nakon što se zbliži s radijantnom Ljepoticom, odjevenom u crvene, plave ili žute oprave da kontrastira zimskom sivilu dvorca, te među njima nikne obostrana istinska ljubav koja “pobjeđuje sve“.
Nešto slično se događa i s ove strane ekrana za one koji film drže na sigurnom rastojanju, daleko od srca prekrivena ledom godina i ciničnog modernog vremena. “Beauty And The Beast“ otapa studena srca kad proradi Disneyjeva vizualna čarolija dodatno upakirana zaraznim pjesama. Nova priča stara kao vrijeme ispričana je s dovoljno svježine, pa i topline u slici i zvuku, pogađajući verse i note voljena Disneyjeva klasičnog animiranog filma prema kojem se odnosi s dužnim respektom i dodavajući ponešto svojih melodioznih napjeva za generaciju popularnog “La La Landa“ koji je nanovo popularizirao mjuzikle ili uopće ideja, iako se uglavnom sigurno drži narativa crtića od početka do sretnog završetka, računajući da je publici važnije kako nešto izgleda na drugi pogled od onoga što se opet zbiva na više-manje identičan način.
U oko i uho najviše upada pjesma i plesna točka “Be Our Guest“ s blještavom koreografijom oživljenih stvari koja nadilazi original. Kad smo kod friškog trendovskog pretvaranja Disneyjevih crtića u filmove, “Ljepotica i zvijer“ je svakako ispred “Pepeljuge“ i “Gospodarice zla“ (“Maleficent“) u odnosu na njihov tretman izvornika, ako već ne “Knjige o džungli“. Filmofilski puristi mogu odahnuti, a Disney se ne bi trebao pribojavati da će gnjevni fanovi napasti odaje studija kao što u filmu na dvorac Zvijeri nasrće rulja predvođena Gastonom (solidni Luke Evans).
Studio Disney je uložio sve u “Beauty And The Beast““, čak je i svoj “trade mark“ logo sa svjetlucavim dvorcem pretvorio u oronuli dvorac Zvijeri iz filma koji čeka povratiti nekadašnji magični sjaj. Metafilmski ili ne, “Ljepotica i zvijer“ predstavlja povratak u Disneyjevu animiranu “musical“ prošlost, samo što je film igrani, s izvrsnom fotorealističnom animacijom nadomak suvremenih računalno generiranih crtića istog studija. Početkom devedesetih, u vrijeme Disneyjeva animiranog filma, šalica, svijećnjak, stolni sat i glasovir koji govore mogli su jedino zaživjeti u obliku crteža. Danas ih se može oživjeti kompjuterskom animacijom toliko uvjerljivo da izgledaju kao da nisu dio igranog filma.
Ipak, ljepota u ovom filmu ne dolazi samo izvana (specijalni efekti) nego i iznutra, kako i dolikuje priči. Zanimljivo je, međutim, da se ne odnosi samo na glavni lik Zvijeri, dojmljivo kreirane od računalnog krzna i mesa, već i na sporedne u vidu njegovih nekadašnjih sluga pretvorenih u pokućstvo, namještaj, ukrase ili instrumente. Lumière (Ewan McGregor), Cogsworth (Ian McKellen), Mrs. Potts (Emma Thompson) i maestro Cadenza (Stanley Tucci) imaju bogatiju karakterizaciju i opipljiviju bojazan od prokletstva koje će i njih snaći ako se Zvijer ne zaljubi prije nego otpadne zadnja latica na ruži. U nekom drugom filmu opraštanje sata sa svijećnjakom djelovalo bi smiješno. Ovdje izaziva blago štrecanje otopljenog srca.
Kontroverze zbog gay lika
Politička korektnost filma očituje se ne samo u rasnom diverzitetu i harmoniji Belleina sela. Nova “Ljepotica i zvijer“ je prvi Disneyjev projekt koji ima neskriveni gay lik, što je ponegdje izazvalo kontroverze. To je Gastonov sluga LeFou (Josh Gad). “Kako to da te još nijedna cura nije zgrabila“, Gaston u jednoj sceni pri sredini filma pita LeFoua, a ovaj se izmotava u odgovoru. Premda smo mislili da će sve ostati na tome, posebice i kad smo vidjeli kako LeFou u finalnom plesu pleše s nekom djevojkom, redatelj Bill Condon odlazi do kraja i za plesnog partnera mu daje muškarca.