"Otac me često vodio u kino. Učio sam. Gledao Bogarta, Cagneyja... Sviđaju mi se ti momci"; otkriva na početku "Lica s ožiljkom" (1983.) Tony Montana, "politički zatvorenik s Kube". Montana nije spomenuo Paula Munija, nije to prepoznatljiva faca kao navedena dvojica, ali vjerojatno je iz datog gangsterskog perioda kinematografije gledao i "Scarface".
No, redatelj Brian De Palma nije orkestrirao "metafilmski" trenutak, iako je po njima bio poznat. Njegov remake "Lica s ožiljkom", ipak, ne bježi od originala: na odjavnoj špici je uredno istaknuto da je film posvećen redatelju Howardu Hawksu i scenaristu Benu Hechtu. Osnovna linija priče je ista i Montana će proći prilično sličan uspon (i pad) na gangsterskoj ljestvici kao Munijev Toni Camonte, ali sve ostalo je drukčije.
Crno-bijeli original bio je centriran na prohibiciju u Chicagu i inspiriran likom/djelom Ala Caponea kojeg će se De Palma dodirnuti četiri godine kasnije u "Nedodirljivima". Remake u "full coloru" je osuvremenio radnju i preselio je u kokainsku meku ranih osamdesetih Floridu. Scenarist Oliver Stone ("Conan Barbarin") inspirirao se imigracijama s Kube u Ameriku, što je Fidel Castro iskoristio da se riješi šljama i isprazni kubanske zatvore.
"Od 125.000 izbjeglica približno 25.000 bili su kriminalci", obavješteni smo u uvodnom natpisu nakon kojeg slijede crno-bijele dokumentarne snimke Castrova govora. Jedino u tom prologu "Scarface" preuzima c/b sliku izvornika koja vrlo brzo poprima bujan, ekstravagantan kolor ultrastiliziranog gangsterskog "realizma". Bijeli je gotovo samo prah koji Tony Montana (Al Pacino) udiše poput zraka.
Snimljen u bojama grimiznih havajskih košulja i narančasto-crvenog sutona ponad palmi, kakav krasi zid ureda Montanina prvog šefa Franka (Robert Loggia), "Lice s ožiljkom" vizualno djeluje kao oživljena razglednica iz Floride najprije ranog, zatim i kasnog ljeta, sukladno usponu i padu lika do/s gangsterske planine kokaina.
Prema kraju filma boje u kadru postaju sve tamnije crvene sukladno ekscesivnosti nasilja i potamnjeloj gangsterskoj zvijezdi (interijer Montanine vile gdje se odvija finalni obračun). "Scarface" je vjerojatno najekscesivniji gangsterski film ikad u smislu redateljsko-glumačkog pretjerivanja i ekscesa, uopće kriminalističke vulgarnosti i dekadencije optočene zlatom.
Međutim, sve mu to pristaje saliveno poput kričavog "disco" odijela, čak i montaža Montanina napredovanja/uspjeha ozvučena "synth popom" osamdesetih – sušta suprotnost "rokerskim" Scorseseovim "Dobrim momcima" i "Casinu" - koji bi mogao zasvirati i u "Flashdanceu", De Palminom nesuđenom filmu.
Dakako, De Palma nanovo demonstrira režijsku genijalnost, kao prilikom uporabe refleksija zrcala u klubu u dvije scene (razgovor Montane s korumpiranim policajcem, atentat na njega), no redatelj je ovdje suptilan poput "motorke", reklo bi se. "Motorku" će uporabiti u zloglasnoj, zamalo "X-rated" sceni floridskog masakra motornom pilom.
To je još jedan njegov odgovor na Hitchcockovu tuš-sekvenciju "Psiha" nakon elegantno režirane "slow motion" scene iz "Odjevene da ubije", s dosta montažnih rezova u svrhe neprikazivanja eksplicitnog pokolja (prednjači nemili zvuk stroja i prskanje krvi). Scena u klubu pred pokušaj smaknuća pijanog i drogiranog Montane, izvaljenog preko stola, važna je zato što predstavlja uvod u njegov pad i početak pretvaranja "američkog sna" u noćnu moru.
Kad je stigao u Ameriku i grbio leđa perući suđe, Montana se, gledajući nekog tipa u odijelu, pitao "što on ima, a ja ne". Nakon što je i sam uskočio u odijelo, stekao moć s kojom "imaš sve", osvojio šefovu ženu (Elvira, Michelle Pfeiffer) i svijet koji mu je namignuo s natpisa na letećem "zeppelinu" ("The World Is Yours"), Montana će s vrha planine sagledati kako mu je život postao besmislen i pitati se "na to se sve svodi?" (novac, droga...), tj. "za to sam radio?".
Što mu preostaje? Ništa ili malo što. Sve to Montana shvaća u restoranu za bogate gdje će unijeti nemir na tragu onog oponašatelja gorile u "Kvadratu" i obratiti im se riječima "trebate ljude poput mene da kažete 'ovo je negativac', a što ste vi? Dobri? Samo se znate prikrivati...".
Zapravo, Montana se obraća i gledateljima kojima treba "negativac" da kanaliziraju svoje mračne porive i imaju "opravdanje" za to u De Palminoj viziji gangsterskog "zločin se (ne) isplati" filma na granici glamuriziranja glavnog lika i gnušanja od istoga.
Premda, jasno je kako redatelj ispod šarene površine razotkriva mračne društvene istine (pohlepa "reaganovskih" osamdesetih), dekonstruira "american dream" i pobija postojanje gangsterske utopije u idiličnom zalasku suncu među palmama za kojim je deset godina poslije "Lica s ožiljkom" čeznuo i Pacinov Carlito Brigante u De Palminu identično žanriranom "Carlitovu načinu".
Potpisnik ovih redaka je, ako mora birati, "team Carlito": "Carlito's Way" je bolji i zreliji film, no "Scarface" je neporecivi gangsterski kult u kojem su redateljska i napose glumačka faca bili pušteni s lanca. Pacino je u ovom filmu definitivno postao Pacino kakvog znamo, ali njegova "povišena" gluma ovdje još nije ušla u "pacinovsku" maniru.
On glumi Montanu kao da je Michael Corleone na kokainu, s automatskom puškom u rukama, a De Palma tako i režira "Lice s ožiljkom" - kao "Kuma" na "bijelom" koji se u završnici takoreći pretvara u akcijski "one-man army" spektakl. U "Scarfaceu" je De Palma postavio temelje i za akcijske filmove osamdesetih, ne samo životni stil i spotove "rappera" i "hip-hopera" kojima je Montana uzor i omiljeni (anti)heroj.
"Lice s ožiljkom" je snimljeno u razoblju dok se "one-man army" podžanr tek formirao, između prvog i drugog "Ramba", odnosno dvije godine prije "Komandosa" kojeg će nadahnuti na (razvedenije) puškaranje unutar i izvan negativčeve rezidencije. "Say hello to my little friend", viče Montana mitski "one-liner" naoružan strojnicom s tromblonom i prazni metke/plotune u nadiruće neprijatelje.
Naravno, Montana je negativac, ne junak, stoga će skončati izrešetan u bazenu, iako je rekao da može podnijeti sve metke i podnio ih je najmanje dvadesetak prije smrtonosnog hica iz sačmarice. Odjavnu špicu nije dočekao živ, ali je nastavio živjeti nakon nje u popkulturi (citati) i kolektivnoj psihi (američkog) društva. Godinama kasnije, Montanina "svijet-je-tvoj" retorika ne štuje se samo na ulici, već i u Bijeloj kući.
Najcitatniji gangsterski film
"Scarface" je možda najcitatniji gangsterski film. Citata je bezbroj, izdvojimo "Imam samo svoja muda i svoju riječ, i ne planiram izgubiti nijedno". Prvu pamtljivu ulogu nije samo ostvarila Michelle Pfeiffer nego i Mary Elizabeth Mastrantonio (Montanina sestra). Inače, film je krahirao u kinima u vrijeme distribucije, ali je postao veliki hit na videu, i to veći od "E.T.-ja". Mnogi su "Lice s ožiljkom" gledali više puta i izlizali kasete. Sean "Puff Daddy" Combs tvrdi da ga je gledao 63 puta.