“Vratio sam se! Otišao sam na spavanje očekujući da ću se probuditi s malim rezom, međutim probudio sam se s velikim. Ali, znate što? Probudio sam se i to je nešto na čemu treba biti zahvalan“, zapisao je Arnold Schwarzenegger na svom Facebook profilu povodom recentne komplikacije tijekom rutinske operacije srčanog zaliska, zahvalivši se usput liječnicima i medicinskim sestrama, kao i fanovima na statusima podrške. Obožavatelji 70-godišnjeg glumca su strepili doznavši kako je početkom proteklog Uskrsnog vikenda završio u bolnici i shvatili vjerojatno kao nikad dosad da je Terminator, na kojeg se Arnie pozvao s “I'm back“, ipak ranjiv.
Imajući sve to u vidu, gledanje njegovog posljednjeg filma “Lančana reakcija“ (“Aftermath“, 2017.) prošlog vikenda proizvelo je veći emotivni učinak. Do prije tjedan-dva “Aftermath“ bi možda bio “samo“ još jedan pošten mali film s još jednom dobrom dramskom, smrtno ozbiljnom ulogom velikog Schwarzeneggera poput “Maggie“, potencijalno nezamijećen makar ga producentski popisuje kultni Darren Aronofsky (“Hrvač“, “Crni labud“), a scenarij je napisao Javier Gullon (“Neprijatelj“ Denisa Villeneuvea). Danas je testament starosti, ranjivosti, pa i smrtnosti neranjivog, besmrtnog junaka iz kinematografske vječnosti.
Kad njegov lik Roman sazna da su mu supruga i trudna kćerka stradale u sudaru dvaju zrakoplova, on se ruši na pod od šoka. Nakon što se Roman probudi iz nesvijesti liječnici mu mjere tlak u prizoru koji (i)zaziva stvarnost. Schwarzenegger iz osamdesetih i devedesetih teško da bi se onesvijestio čak i pri tom saznanju - lupio bi šakom o stol, možda i zid ili razbio staklo na prvom vozilu do sebe u stilu “Istinitih laži“ te pitao “Tko je odgovoran za avionsku nesreću?“, a ako bi mu liječnici uopće uspjeli staviti manšetu za mjerenje tlaka, ona bi prsnula od njegova pobješnjela bicepsa.
Uslijedio bi valjda i “one-liner“ tipa “Ovo mi diže tlak!“. Za avionsku nesreću bi, pak, najvjerojatnije bili odgovorni teroristi kao u “Collateral Damage“, filmu koji je s “End Of Days“ dao konture Arniejevih dramskijih uloga u novom mileniju. Velika je šansa i da bi on udes (neuspješno) pokušao spriječiti poput prijatelja Brucea Willisa u “Umri muški 2“, moguće da bi i visio iz samog aviona kao u “Brisaču“. Jednako tako, sigurno bismo vidjeli koliziju zrakoplova na nebu uz zaglušujuću eksploziju. No, “Aftermath“ nije “diehardovski“ akcijski film.
To je film o avionskoj nesreći bez scene avionske nesreće - sve što od aviona vidimo su dvije točkice na monitoru u kontrolnom tornju kako idu jedna prema drugoj dok ne nestanu s ekrana, na očaj kontrolora leta Jakea (Scoot McNairy). Odnosno, “Aftermath“ je drama o posljedicama avio-nesreće čije razmjere redatelj Elliot Lester (“Blitz“ s Jasonom Stathamom) pokazuje nakratko kad se Roman prošverca na snježno poprište tragedije i otkrije tijela supruge i kćeri. Posljedice nesreće će ispreplesti putove Romana i Jakea poput aviona čiji se tragovi u jednom međukadru križaju na nebu visoko u daljini.
I tu dolazimo do “kvake“ filma koji bi sigurno bio bolji da ga je režirao Alejandro Gonzales Inarritu iz “21 gram“/“Babel“ faze, ali i ovako uglavnom uspješno koketira s festivalskom dramom o gubitku i k(r)ivnji. “Aftermath“ nije jednostran i ne navija za Romana, već prikazuje obje strane priče likova devastiranih nesrećom. “Želim da netko kaže kako mu je žao. Nitko nije rekao da mu je žao“, govori Roman i zatim želi dobiti ispriku i od Jakea kojeg smatra odgovornim za pogibiju najmilijih.
Plan mu je pogledati Jakea u oči, pokazati mu fotografiju žene i kćeri te čuti da se ispriča, ali svjestan je kako nema pravog i krivog načina da se riješi ova situacija, jer “nije tako jednostavno“, kako veli novinarki (Hannah Ware) kad mu - olako - dade njegovu novu adresu. Zaista, nije tako jednostavno. Jake je dobronamjeran obiteljski čovjek (suprugu igra Maggie Grace), a nesreća je više produkt kvara opreme i telefonskih linija nego njegova nemara. Ne želimo da mu Roman pokuca na vrata kao terminator ili gerijakcijski osvetnik poput Liama Neesona.
Kao što “Maggie“ nije postala zombijevski akcijski horor, ni “Aftermath“ se neće pretvoriti u klasični triler osvete, premda Romana muči misao nešto mora poduzeti. I hoće, ali ne kao Neeson. Zanimljivo je da su Neeson i Schwarzenegger obrnuli uloge. Neeson se pod stare dane pronašao kao akcijski glumac, a Schwarzenegger se pronalazi kao karakterni i uspijeva obnoviti karijeru, glumački uskrsnuti kao čovjek od neakcije. Režija ide Arnieju u prilog s artističkim kadrovima emotivno shrvana Romana kako stoji na rubu zgrade i širi ruke kao slomljena krila aviona koja se tresu i raspadaju u košmarnoj viziji zračnog sraza, ekspresiji njegovog srušenog unutarnjeg svijeta.
Pa ipak, Schwarzenegger je u većini scena prepušten samome sebi i glumački ogoljen, u jednoj i doslovno, kad kamera ne skreće pogled od njegovog “obješenog“ tijela pod tušem (ne mišićavog kao u “Crvenom usijanju“) s vidljivim tragovima neumitnosti vremena. Od početka karijere, “Conana Barbarina“ i “Terminatora“, Arnie je znao biti jak u govoru tijela i pogledu koji je govorio glasnije od svih riječi. Njegova prešutna kontemplativnost s tihim intenzitetom osjećaja i skrivene boli sada je, s “Maggie“ i “Aftermath“, dobila nove nijanse suptilnosti u registru (sirovih) emocija.
Ovaj Schwarzenegger je drukčiji od onoga u “Planu za bijeg“, makar obojica imali istu sijedu bradu. “Escape Plan“ je bio posveta akcijskojunačkim osamdesetima s Arniejem u pobjedničkom raspoloženju kao nekad, visoko uzdignute glave i širokih ramena. Ovdje Schwarzenegger hoda pognute glave, skupljenih ramena, s očima uperenim u pod, djeluje fizički i mentalno iscrpljeno, terminatorski oštećeno “iznutra“. U “Conanu“ i “T2“ drugi su morali plakati umjesto Arnieja. Više ne. Suze znaju kliznuti s njegova oka i nestati u bradi.
Schwarzenegger ili Keanu Reeves?
Hrvatski naslov filma “Aftermath“ (“Lančana reakcija“) vraća Schwarzeneggera u ljeto 1996. godine, doba “Erasera“, kad je tako bio naslovljen konkurentski akcijski spektakl Keanua Reevesa “Chain Reaction“. Šalu na stranu, ovo je još jedan primjer nepotrebnog ponavljenja istog, već “zauzetog“ naslova od nekog prijašnjeg filma (“Prije sumraka“, “Dobri momci“…).