Šekspirijanski lik lady Macbeth temelj je za ovaj film, snimljen prema ruskom romanu “Lady Macbeth Of The Mtsensk“ Nikolaja Leskova, ne Shakespeareovu “Macbethu“. Taj podatak trebao bi pripremiti gledatelje na nešto drukčiju viziju lady Macbeth u filmskom prvijencu britanskog kazališnog redatelja Williama Oldroyda. Obje lady Macbeth imaju vladarske ambicije i krv(i) na rukama. No, razlika je u tome što se krv vidi na rukama ove lady Macbeth, ona nije posredna i “zamišljena“.

Lady Macbeth iz Shakespeareova pera, posljednji put na velikom ekranu viđena 2015. u tijelu Marion Cotillard u izvrsnom “Macbethu“ Justina Kurzela, bila je manipulatorica koja nagovara supruga da ubije konkurente za tron. U filmu “Lady Macbeth“ centralni ženski lik, “ladymacbethovska“ gđa Katherine Lester (Britanka Florence Pugh, odlična u prvoj glavnoj ulozi), ima manipulatorske sklonosti, ali ne mora nikoga poticati na neki besramni (zlo)čin, već ga sama po potrebi izvršava i u tome je ne priječe društvene norme datog razoblja kasnog 19. stoljeća.

K tome, ona voli krv i halapljivo liže rane na leđima sluge Sebastiana (Cosmo Jarvis) s kojim će stupiti u erotsku vezu, ali i koristiti ga kao pijuna ako to situacija naloži. Redatelj pokušava pronaći opravdanje za njezino ponašanje. Katherine srećemo na njezinom vjenčanju, prilikom prisilna stupanja u brak s Alexanderom (Paul Hilton), sinom lokalnog aristokrata Borisa (Christopher Fairbanks) koji ju je kupio zajedno s zemljištem kako bi njegovom nasljedniku podarila nasljednika.

To će biti teško izvedivo budući da Alexander prve bračne noći traži od Katherine da skine spavaćicu, ali i legne na spavanje ostavivši je da stoji naga ispred kreveta. Zavraga Borisovo inzistiranje jedne od idućih večeri da se crnoputa sluškinja Anna (Naomi Ackie) pobrine da Katherine ne zaspi prije nego što Alexander dođe u sobu. Njega ona ne interesira u seksualnom smislu, ako se ne računa masturbiranje dok je, gola, okrenuta licem prema zidu. Djevojka, dakle, u tom kućanstvu trpi poniženja, no radi to stoički i prkosno.

Kad ju je Alexander prve bračne večeri upitao je li joj hladno, odgovorila mu je kako nije osjetljiva, jer voli svježi zrak i biti vani. Kratkotrajni boravak u prirodi jedini je bijeg za Katharine od frustrirajuće dosade, začaranog kruga rituala (zavezivanja/odvezivanja korzeta) i monotonije koju redatelj dočarava sporošću kamere, kucanjem sata i njezinom pasivnošću, manjkom energije. Ona je zatočena u kući i život joj je stegnut poput najstegnutijeg korzeta ili, kako Anna između redaka kaže Sebastianu, “bila je predugo vezana“.

Sebastian je glavni krivac za njezino emotivno i seksualno odvezivanje, buđenje zatomljene strastvene nutrine prilikom istraživanja svijeta izvan kuće. Nakon što Alexander i Boris odu poslom jedan za drugim od kuće, Katharine će se spanđati sa Sebastianom i započeti strastvenu aferu pred Annom koja zabezeknuto promatra što se događa. Budući ljubavnici se, zanimljivo, sreću u šupi, gdje su sluge ogoljele Annu i objesile je kao svinju.

Bio je to primarni okidač za Katherine koja će, spremna na drastične, okrutne mjere, napraviti sve da ostane sa Sebastianom, a i postane vladarica kuće, na što se navikla u odsustvu gazdi. Kad se Boris vrati i pošizi otkrivši preljub, ionako već ljut što Katherine nije izvršila bračnu dužnost i rodila sina njegovu sinu, ona će ga otrovati gljivama i pustiti da umre, kao da je bila u dosluhu sa ženama iz filma “Opčinjen“ Sofije Coppole, također ambijentiranog u 1865. godinu, samo u Americi.

Ova lady Macbeth prolazi karakternu tranziciju od Ane Karenjine ili Emme Bovary do fatalne žene koja ne preže ni od čega, a film od Shakespearea do preljubničkog i psihološkog “noira“ poput “Poštar uvijek zvoni dvaput“ s Lanom Turner u korzetu viktorijanske psihopatologije. Kostimirani filmovi britanske produkcije obično su romantično-melodramska čitanja Jane Austen ili imaginarna zaljubljivanja Shakespearea. Oldroyd modernistički ljulja temelje znamenitog lika i njegovog djela, te samoga žanra. Poštar uvijek zvoni dvaput. Shakespeare ne.