Prilagodbe popularnih romana znaju ići iz jedne krajnosti u drugu. Peter Jackson je nedavno od jedne knjige dugačke nekih 300 stranica snimio tri filma prosječne minutaže od dva i pol sata (“Hobit“), rastegnuvši Tolkiena od nemila do nedraga s ciljem ubiranja većeg profita od franšiziranja svemira “Gospodara prstenova“. Osmodijelni serijal Stephena Kinga “The Dark Tower“ zbijen je, s druge strane, u jedan film, i to u trajanju od cirka sat i pol ili, ako ćemo precizno, 95 minuta. Potpisnik ovih redaka još uvijek cijeni ekonomiju (filmskog) pripovijedanja.

“Dunkirku“, primjerice, nijedna od 105 minuta nije ni viška ni manjka - mogao je Christopher Nolan produžiti film na trosatno (oskarovsko) trajanje, ali ovako je efektniji, navijen kao sat koji kuca sekunde dragocjene za preživljavanje ratne evakuacije. Međutim, filmsko vrijeme bi trebalo drukčije teći prilikom adaptacije nečeg tako glomaznog kao što je “The Dark Tower“, često nazivan “magnum opusom“ Kingove bibliografije, njegovim “LOTR-om“. Jedna sekunda filmskog vremena ne bi smjela biti ekvivalent jednoj pročitanoj stranici knjige, sve i da je svaki gledatelj u kinu bio na tečaju brzog čitanja.

Gledajući “Kulu tmine“, prosječan čitatelj bi mogao imati osjećaj da čita knjigu preskačući stranice, poput neke mrske lektire, ili ih čak brzo listajući od prve do zadnje, kao da pokreće crtež na papiru pri bazičnoj animaciji, te onda labavo povezuje (ne)pročitano kako bi za prolaznu ocjenu prepričao kratak sadržaj djela, temu i karakterizaciju likova, sve što se tražilo u školi. Za prvi dio planirane franšize, spektakl u režiji Nikolaja Arcela (za Oscara nominirana “Kraljevska afera“) nije dovoljno izgradio Kingov filmski podatan svijet satkan od akcijske fantazije, horora i “špageti“ vesterna a la “Dobar, loš, zao“ da bi mnogi poželjeli u njega nanovo ući.

Ritam naracije je užurban, mitologija svedena na osnovne elemente, likovi skicirani, kao na crno-bijelom crtežu tinejdžerskog protagonista Jakea Chambersa (Tom Taylor) stavljena u fokus kako bi privukao fanove “young adult“ filmova PG-13 predikata kojima “The Dark Tower“ djelomično nalikuje, premda ne bi trebao. Imamo druge svjetove i dimenzije povezane portalima (Srednjosvijet). Imamo toranj u središtu svemira koji seže do oblaka i štiti nas od tame, a kažu da ga može urušiti um posebnog djeteta. Imamo to posebno dijete - Jakea.

Imamo izaslanika tame, čarobnjaka Waltera O'Dima alias Čovjeka u crnom (oskarovac Matthew McConaughey), te njegove podanike, monstruozne tipove sa zašivenom kožom koji otimaju djecu s velikom snagom uma kako bi najposebnija među njima srušila kulu i pustila čudovišne demone unutra po želji njihova gospodara. Imamo, konačno, crnog junaka na strani svjetla, kaubojskog viteza Rolanda Deschaina a.k.a. Revolveraša (Idris Elba), bačena u drugi plan iza Jakea zbog računice kako će film privući veći broj gledatelja s mlađim junakom.

No, sve je to nabacano zbrda-zdola unutar 95 minuta, bez mogućnosti da se primi/zaživi na ekranu i nekog većeg/pamtljivijeg blockbusterskog akcijskog “setpiecea“ kojeg je Elbin stoički (super)heroj nadomak ikoničkog zaslužio kulerski puneći koltove i pucajući nevjerojatnom brzinom i preciznošću. Jasna i koherentna vizija potencijalnog epskog filma u nastanku vidljiva je tek u tragovima. “Uživajte u predstavi, još ništa niste vidjeli“, u jednom trenu izleti Čovjeku u crnom. Akcent je na drugom dijelu rečenice.

Ne baš tako katastrofalan kao što ga kude, “Kula tmine“ svejedno izgleda kao da se ludi Jack Nicholson iz “Isijavanja“ sjekirom dohvatio Kingovih “The Dark Tower“ romana, rascopao ih na komadiće i montirao u dugometražni foršpan filma koji smo mogli i trebali gledati. S Od takvog pristupa pate i drama i akcija svedena na brze rezove – nedovoljno je vremena da budemo uvučeni u priču i pod kožu likova, osjetimo opasnost od prijeteće apokalipse, već viđene u gledljivim, ali generičkim blockbusterima kakav je ovaj.

Film koji se najednom opisuje kao kontinuacija, ne ekranizacija “The Dark Towera“, pun je svega i ničega konkretnog, odveć narativno i montažno žustar da bi se uhvatio za barem nekoga ili nešto i pustio korijenje u srcu Kingovih fanova, a istovremeno zbrčkan kako bi privolio gledatelje neupoznate s Čovjekom u crnom i Revolverašem. Reklo bi se “ni tamo, ni ovamo“. Ipak, ako će prosječna publika gledati “Kulu tmine“ s ravnom crtom emocija, kao još jedan u nizu blockbustera, Kingovi fanovi barem se mogu zabavljati otkrivanjem zgodno ukomponiranih “hommage“ poveznica.

Odnosno, referencija na ostale piščeve ekranizacije, takozvanih easter eggs, od prizora bernardinca na ulici (“Cujo“) do broja za Jakeov povratak u naš svijet otisnutog iznad vrata portala (“1408“). Pri početku filma “The Dark Tower“ potres će protresti uokvirenu sliku hotela iz “Shininga“ na stolu psihijatra kod kojeg dolazi Jake. U jednom kadru će se pored Čovjeka u crnom naći primjerak knjige “Misery's Child“, okidača za opsesiju Annie Wilkes piscem Paulom Sheldonom u filmu “Misery“.

Pozornije oči će snimiti i plakat Rite Hayworth na vratima ispred Revolveraša, isti onaj s kojim je zatvorenik Andy prekrio rupu za bijeg u ćeliji u “Iskupljenju u Shawshanku“. U Jakeovoj sobi možemo vidjeti igračku crvenog automobila iz “Christine“, a malac će nešto kasnije lutati poljem kukuruza (“Children Of The Corn“). Tu je i pogled na stari, zatvoreni zabavni park gdje u oko upada natpis “Pennywise“, ukrašen klaunovom rukom koja drži balone (“It“). Iskreno se nadamo da će King imati više sreće s novom ekranizacijom romana “Ono“ nego što je imao s “Kulom tmine“.