Istrpjeli su splitski gledatelji dva od pet "nasumično odabranih incidenata" serijskog ubojice Jacka znanog po nadimku gospodin Sofisticirani (smiona, izvrsna uloga Matta Dillona). Nekako su preživjeli dizalicu u lice "nesnošljive žene" (Uma Thurman) i davljenje udovice (Siobhan Fallon Hogan). No, uvid u treći incident definitivno je prelio već ionako punu čašu kod dijela publike kad Jack organizira piknik, tj. poduku iz lova za majku s dva sina koja se pretvara u lov na njih, onako kako se love košuta i njezina mladunčad.
Jack će, brutalno eksplicitno, "lovački", nastrijeliti klince i potom od majke tražiti da jednog od njih nahrani pitom prije nego i nju napuca. Izlasci iz "Kinoteke" počeli su se intenzivirati kako je nemila scena išla dalje, slično kao i proljetos na premijeri filma u Cannesu, gdje su zabilježena masovna napuštanja projekcije. Pretpostavljamo kako su gledatelji znali na što su došli ("Kinoteka" nije multipleks da se mogu "izgubiti" u odabiru), znači novi projekt danskog režisera-provokatora Larsa Van Triera, i to u žanru "serial killer" horor-trilera.
Ali, "Kuća koju je izgradio Jack" bila je previše čak i za njegove okrutne standarde testiranja izdržljivosti publike u "Kraljevstvu", "Lomeći valove", "Dogvilleu", "Antikristu" ili "Nimfomanki 2". Ni prethodni zloglasni Von Trierovi filmovi, na čelu s mučnim scenama klitoridektomije i krvave ejakulacije (hororski "Antichrist"), ne mogu pripremiti gledatelja na "The House That Jack Built". Za "osjetljivije" gledatelje je, ustvari, bolje da su izašli iz kina jer do kraja filma Von Trier je orkestrirao krajnje uznemirujuću taksidermiju djeteta i užasno neugodno psihofizičko sakaćenje "jednostavne" Jacqueline (Riley Keough) koje ne želimo izreći na papiru.
Na prvi i zasigurno posljednji pogled "The House That Jack Built" se opire pukoj kritičarskoj ocjeni (istovremeno i jedna i dvije i tri i četiri i pet zvjezdica) te ga je lako, zbog nasilja nad ženama, djecom ili životinjama, mrziti iz sveg srca i ako niste "hejter". Međutim, tko ne izađe iz kina i uđe dublje u unutrašnjost "Kuće koju je sagradio Jack" trebao bi opaziti intrigantnu intertekstualnost koja poslovičnom "vontrierovski" kalkulantskom šoku šoka radi daje "unutrašnji smisao", određenu autobiografsku "meta" kompleksnost i umjetničku "opravdanost", koliko je ona već moguća.
Ulaskom u Jackovu kuću ulazimo zapravo u mračne interijere Von Trierova uma. Danski filmaš vidi sebe samoga u inženjeru Jacku koji povlači paralele između umjetnosti (graditeljstva) i ubojstva u filmu strukturno koncipiranom poput "Nymphomaniac". Nije, dakako, Von Trier serijski ubojica, ali dijeli dosta sličnosti s opsesivno-kompulzivnim Jackom. Obojica su samovažni, imaju kompulziju prema (filmskom) nasilju i patnji žena, što u Jackovim rukama biva pretvoreno u "umjetnička" ubojsva, a u Von Trierovim u art za festivalsku publiku i kritiku.
U isti mah "The House That Jack Built" je nadogradnja i sumacija Von Trierove filmografije, posljednja cigla Larsove filmske kuće izgrađene na temeljima šokiranja i provokacije. "Ne gledajte čin, nego djelo", kaže Jack misterioznom tipu Vergiliju (Bruno Ganz) kojemu se ispovijeda kao psihijatru, dok ga ovaj vodi kroz najprije simbolički, potom i doslovni pakao u nekim od vizualno najimpresivnijih kadrova Von Trierova opusa.
Dakle, ne gledajte samo "Kuću koju je sagradio Jack" kao film "per se", nego kao dio Von Trierove kreacije i filmografije, obilato citirane u metafilmskoj montaži s klipovima iz gore navedenih ostvarenja. "Nemoj mi reći da ćeš mi ispričati priču koju već nisam čuo", Vergilije na početku govori Jacku, predstavljajući gledatelja koji nešto slično može reći Von Trieru očekujući da je vidio sve što je mogao od ovog redatelja i da ga ama baš ništa više ne može iznenaditi.
Vergilije, zanimljivo, naziva Jacka "antikristom", a njegove činove opisuje kao "sadističke", no svjestan je da su "sigurno remek-djelo" u njegovim očima, što garant smatra i Von Trier. U memoarskom filmu Von Trier važe svoju ostavštinu i ispovijeda se nekom svom Vergiliju dok ga ovaj vodi do samog ruba bezdana njegova pakla. "The House That Jack Built" je ispovijed opasnog uma. Von Trier je jedan od redatelja s "dijagnozom", a "Kuća koju je izgradio Jack" je ilustracija i terapija te dijagnoze. Bolesna, izopačena i neugodna horor-sesija.
'Zašto je uvijek krivnja na muškarcima?'
Film na momente djeluje i apologetski, ali to baš i nije kad vidimo "peti incident" u čast "domišljatosti" nacista u Drugom svjetskom ratu (sjećate se njegovog "Hitler skandala u Cannesu?) i čujemo, "post-weinsteinovski", Jacka kako se pita "zašto je uvijek krivnja na muškarcima". Kad Jack na pitanje zbog čega su mu žene češće žrtve kaže kako je s njima "lakše raditi", Von Trier potpiruje da se njegovim filmovima prišiva epitet mizoginični i seksistički. "Jack" predstavlja Von Trierov obračun i s vanjskim svijetom. Šilterice koje nose majka i sinovi frapantno podsjećaju na one američkog predsjednika.