Dispečer hitne službe preuzima poziv. Kamera nišani u slušalicu na njegovom uhu u krupnom planu. “Pomozite mi“, čujemo apel preko telefonske žice. Poziv, slušalica, vapaj upomoć. To su ključne stavke izvrsnog danskog trilera “Krivnja“ (“Den Skyldige“) Gustava Möllera, nagrađenog u Sundnceu, koji će ove subote sa stilom zaključiti 11. FMFS. Na sličnim je stavkama bio izgrađen i istovjetno žanrirani “The Call“ Brada Andersona s Halle Berry, također otvoren zvonjavom telefona u uredima hitne službe.
No, kamera je u “Pozivu“ frekventno napuštala hitnu službu, prateći otmicu paralelno na dvije audiovizualne linije i dajući lica ljudima s druge strane slušalice, otetoj djevojci (Abigail Breslin) u automobilu, naposlijetku i otmičaru. U “Krivnji“ kamera ne otkriva što se odvija s druge strane telefona, već ostaje čitavo vrijeme u klaustrofobičnu uredu s dispečerom Asgerom Holmom (uvjerljivi Jakob Cedergren) dok pokušava riješiti otmicu jedne žene. Gledatelj čuje sve što on čuje i ne vidi nikog drugog. Nitko nema lice s druge strane žice osim Asgera, samo glas.
Redatelj nas prisiljava da vizualiziramo likove, riječi i zvukove kako bi smo dobili potpunu sliku u trileru nadomak radio-drame ili “podcasta“ koji se gleda ušima i nadmašuje vizualna/prostorna ograničenja koncepta. Tako je bila koncipirana i izvanredna drama “Locke“ (“Opasan poziv“) Stevena Knighta s “one-man showom“ nikad boljeg Toma Hardyja, očiti uzor Mölleru. Danski režiser nadahnuo se dramaturgijom “Lockea“, među ostalim i u smislu da je njegov protagonist, policajac raspoređen na ovo radno mjesto zbog nečega što vam nećemo otkriti, lik s još većim manama koji se pokušava iskupiti spašavanjem otete, te da kamera tijekom jedne noći zaranja u njegovu mračnu dušu.
Na trenutak zamislite Lockea kao operatera u hitnoj službi i imate “Den Skyldige“, maksimalno uzbudljiv minimalistički triler. Serija napetih poziva pokreće i ovaj film, a to što se Asger ne vozi kao Locke ne umanjuje (trilersku) kinetiku zahvaljujući preciznoj režiji. Nakon nekolicine “rutinskih“ telefonskih asistencija (jedan tip je uzeo drogu, drugog je opljačkala prostitutka), ključan poziv dolazi od Iben (glas Jessice Dinnage). “Samo sam se izašla provozati“, kaže Iben, no Asger ubrzo shvaća da osoba s kojom se ona nalazi ne zna da je nazvala hitnu službu.
“Imam otetu ženu“, alarmira policiju Asger na jednoj liniji, a na drugoj savjetuje Iben da glumi “kao da razgovara s djetetom“. Asger uspijeva izvući neke podatke, tipa da je žena u bijelom kombiju i policija kreće u potragu na autocesti. U većini filmova pratili bismo potjeru “uživo“, no kamera stoji kod Asgera i preko linije slušamo policajce kako idu za kombijem i zaustavljaju krivi auto. Isto vrijedi i za scenu kad Asger savjetuje Iben da se veže i digne ručnu – svaki redatelj ne bi odolio da ne prikaže piruetu automobila, no Mölleru je dostatna akustika.
Zvučna slika je sve u “Krivnji“, posebice u jednoj proganjajućoj sceni negdje na polovici, no opet redatelj radi na vizualnom, tj. tečno govori filmskim jezikom, s naglaskom na izmjenu planova koji se sele od srednjih do krupnih, dispečersku aparaturu (crveno svjetlo prilikom preuzimanja poziva, slušalice, mikrofon, računalni ekrani…) i samog dispečera. Kadrovi postaju sve suženiji kako se napetost širi s ove strane telefonske žice i utrka s vremenom postaje sve neizvjesnija, kad Asger preuzima istragu kako bi spasio otetu i ulazi u Ibenin život pričajući preko telefona s njezinom kćerkicom da bi shvatio kamo je vodi otmičar, (doznajemo) bivši suprug s nasilnom poviješću koji je u skrbništvu izgubio pravo na posjet.
Asger je “obećao šestogodišnjakinji da će joj se mama vratiti“, ali shvaćamo da želi spastiti Iben i zbog osjećaja krivnje. U posljednjoj trećini film se iz psihološkog (akcijskog) trilera razmjerno nenametljivo pretvara u psihološku obiteljsku dramu zamagljena morala koja propituje pretpostavku dobra i zla, nevinosti i krivnje kad Möller izbriše lažne tragove i naslika potpuni portret Ibenine familije (i Asgera). Ostanite na vezi.
Skandinavija za kraj
Ovo je već treći put zaredom da FMFS zatvara skandinavski film nakon “Izvan sebe“ i “S balkona“ Olea Giævera, ali prvi da je posrijedi žanrovac. Hoće li FMFS nastaviti s žanrovskom praksom, doznat ćemo iduće godine.