Prepoznatljivi glazbeni hit “(I've Got) The Power“, pušten dvaput u eteru “Kralja ribara“ (1991.), jedna je od rijetkih vremenskih odrednica kultnog filma s početka devedesetih Terryja Gilliama i njegovih poveznica sa “stvarnim“ svijetom. Kad radijski voditelj Jack u dotad ponajboljoj izvedbi Jeffa Bridgesa nehotice potakne psihički labilna slušatelja na masakr u okupljalištu “yuppieja“ koji su “sve što ne valja u Americi i treba ih zaustaviti“, on će se, shrvan grižnjom savjesti, skrasiti u filmskom svijetu.
Točnije, unutar videoteke u vlasništvu djevojke Anne (Mercedes Ruehl, opravdano ovjenčana Oscarom za sporednu ulogu), gdje članovi traže “nešto lagano i komično“, kako se znao krivo predstavljati i “The Fisher King“ - kao komedija. Među VHS kasetama pažljivije gledateljske oči moći će ubrati omote nekih više ili manje znanih naslova dok kamera prolazi pokraj polica izazivajući ljutu nostalgiju iz današnje optike, no zanimljivo je da je u videoteci, skroz iza pulta, u njezinom stražnjem dijelu, najjasnije vidljiv plakat “Brazila“, filma upravo u režiji kultnog “montipajtonovca“ (“Monty Python i Sveti gral“, “Vremenski banditi“, “Avanture Barona Munchausena“).
S time Gilliam podvlači da njegov prvi projekt ciljano snimljen za hollywoodski “major“ studio (Tri Star Pictures), usto režiran po tuđem scenariju (Richard LaGravenese), prvenstveno opstoji u “gilliamskom“ filmskom svijetu. U “Kralju ribara“ Gilliam je odlučio napraviti nešto slično poput radio DJ-a Jacka, kad je ovaj pristao odigrati ulogu u TV komediji i prvi put biti radijski glas s tijelom - otkriti lice iza autorskog glasa, tj. razotkriti svoj redateljski pečat široj publici.
Kakav bi Jack bio glumeći u TV komediji, za koju se spremao slušajući “The Power“ u apartmanu ostakljena nebodera, odnosno bi li suzbio svoje radijsko “autorstvo“ šokantnog voditelja/DJ-a skrojenog po liku i djelu kontroverznog Howarda Sterna? To nismo imali priliku doznati. No, Gilliam se u sličnoj situaciji nije povinuo studijskom sistemu, izbrisao autorski pečat i snimio “nešto lagano i komično“. “The Fisher King“ je ekscentrični “gilliamovski“ uradak i jedan od najnetipičnijih američkih filmova prve polovice devedesetih, fantazijska drama i nadnaravna tragikomedija za odraslu publiku.
Određena romantičnost i sentimentalnost je prisutna u “Kralju ribara“, ali na Gilliamov način. Recimo samo da po neobičnom zaljubljenom paru u videoteci, Parryju i Lydiji (Robin Williams, Amanda Plummer) neće padati kasete romantičnih komedija, nego pornića, a njihovo udvaranje na večeri osovljeno je oko borbe oko polpeta štapićima za jelo. Da se danas pojavi(o) u kinima, “The Fisher King“ bi bio dočekan kao art-house subverzija u samom srcu Hollywooda.
Računajući podzaplet filma o potrazi za Svetim gralom, “nečim božanskim“, na Upper East Sideu u New Yorku, Gilliam je na domaćem terenu jer za njim su tragali i “montipajtonovci“. U filmsku potragu, uvjeren u postojanje tog “simbola Božje milosti“, sada želi krenuti bivši profesor s koledža Parry, sadašnji psihotični, ali i dragi skitnica/beskućnik koji razgovara sa samo njemu vidljivim malim ljudima, strepi od ukazanja nevidljivog jahača boje krvi i po noći se voli skidati gol u parku.
“Ja sam božji pazikuća, vitez u posebnoj potrazi, na božjem zadatku“, Parry se predstavlja Jacku kojeg s beskućnicima viteški spašava od nekih protuha nakon što je ovaj, nalazeći se u emotivnom bezdanu, pokušao skočiti u rijeku sa zavezanim betonskim blokovima na nogama i počiniti samoubojstvo. “Poslali su mi tebe od svih ljudi“, uvjeren je Parry. Otkrivši da je Parryjeva supruga stradala u oružanom pokolju luđaka koji je slušao radio i doslovno shvatio njegovu poruku, emotivno zbrkani Jack mu odluči iskupnički pomoći misleći da će na taj način možda i njemu samome krenuti nabolje i tako započinje njihova avantura s puno histerična i manična humora, ponekad i previše (scene s kabaretskim pjevačem Michaelom Jeterom odjevenim u ženu).
Avantura se odvija u New Yorku, mračnom, (s)umornom gradu koji izgleda kao da ne postoji u danom stvarnom vremenu (početak devedesetih) jer ga Gilliam vizualijama fantazije čini izvanvremenskim, gotovo da nije iz ovoga svijeta. Proganjajuća apokaliptična Parryjeva snoviđenja Crvenog viteza na konju koji bljuje vatru iz oklopa usred ulica Manhattana ili Central Parka snažna su intruzija svijeta snova u stvarnosti. Parry radije boravi u svom svijetu i projicira fantazije u kojima prolaznici na Grand Central Stationu udaraju u magični valcer i pretvaraju željeznički kolodvor u plesnu salu dok ih zbilja ne prekine i sve se vrati u normalu, a Crveni vitez je vizualna ekspresija njegove traume od horora ženine pogibije s čime se on odbija suočiti.
Film boravi između dvaju svjetova, plešući iz jednog u drugi i vizualizirajući refleksiju mentalnog stanja lik(ov)a. Nije, naime, nemoguće da – oprez: potencijalni “spoiler“ - Parry postoji samo u glavi traumatizirana Jacka koji ga je stvorio kako bi se suočio s odgovornošću za tragediju i izliječio mentalne boli. “Ti stvarno postojiš, zar ne“, netko će pitati Parryja. Još neki sitni detalji šapuću u to ime, poput lutke Pinokija kao lika iz “neistinite priče“ i spomena tri izmišljena lika beskućnika u Jackovoj “komediji o beskućnicima“. Jack je s Parryjem pronašao Sveti gral ljekovite moći imaginacije, a Gilliam s “Kraljem ribara“.
Zarazni glazbeni hit
Pjesma “The Power“ iste se, 1991. godine čula i u akcijskoj komediji “Hudson Hawk“ s Bruceom Willisom, zvijezdom budućeg Gilliamova SF trilera “12 majmuna“.