KOŽA U KOJOJ ŽIVIM Horor bez vrištanja

Film: LA PIEL QUE HABITO; horor-triler; Španjolska, 2011.
Režija: Pedro Almodovar
Uloge: Antonio Banderas, Elena Anaya
Distribucija: Discovery
Ocjena: **** ½

Otmičari slomljena srca (“Veži me!“) i umirovljeni toreadori (“Matador“) koji onaniraju na horore dobili su dostojna nasljednika u najnovijem ostvarenju Pedra Almodovara “Koža u kojoj živim“. Uspješni madridski estetski kirurg, doktor Robert Ledgard (Antonio Banderas), jedan je od onih ludih znanstvenika kakvih se u hororskoj karijeri naigrao Vincent Price (“Kuća voštanih figura“). Legard već neko vrijeme “kemija“ sa stvaranjem umjetne kože, mekše i bolje od obične, otporne (i) na ubode kukaca, kako bi “poboljšao vlastitu vrstu“, sanirao najteže opekline itd. U prvim minutama filma “La piel que habito“ upoznajemo Robertovu lijepu, fragilnu pacijenticu Veru (Elena Anaya) koja se rasteže u pozama “yoge“ otkrivajući svu raskoš tijela ispod pripijena kostima boje kože.

Vera naizgled uživa punu slobodu u jednoj od soba Legardova izoliranog, raskošnog “gotičkog“ imanja. Međutim, on je iz nekog razloga drži pod ključem, kao zatočenicu, promatra je preko monitora u seriji briljantnih voajerskih, metafilmskih kadrova s njom u krupnom planu preko čitavog ekrana i s njim kao zadivljenim gledateljem sa strane.

Postupno shvaćamo da je Vera svojevrsni eksperient, kirurški stvorena na sliku i priliku Robertove pokojne supruge koju je operativnim zahvatima “oživio“. Kako se zamršeno klupko neujednačenih narativnih odvojaka počinje odmotavati, s “flashbackovskim“ temporalnim skokovima od 2012. godine do 2000. preko 2006. i natrag, saznajemo da je Robertova supruga Gal postala živi ugarak nakon što je od njega pobjegla s ljubavnikom Zecom (Roberto Alamo), a njezin automobil u prometnoj nesreći progutala buktinja.
Dočim je u staklu ugledala svoje izobličeno lice, ugasila je posljednji tračak života u sebi skokom kroz prozor. Ubila je i Legarda, kao i njihovu kćerkicu Normu (Blanca Suarez), koju je majčin suicid, doživljen u prvom licu, išarao psihičkim ožiljcima. U trenutku kad se Norma naizgled oporavila i izašla iz (umo)bolnice, na nekoj “fancy“ zabavi upoznaje Vincentea (Jan Cornet).

Mladić je između redaka krivo pročitao da je Norma spremna za seks i silovao je u obližnjem parkiću kad je shvatio da nije, davši nova krila djevojčinoj psihozi i u konačnici je poslavši u grob. Kćerkina smrt pali Legardove unutarnje motore bijesa i osvete, stoga pomahnitali doktor otima Vincentea; drži ga zatočena u podrumu, degradira moralno i fizički kao čovjeka rastežući granice znanosti. Koja je poveznica između utamničena Vincentea i zarobljene Vere, nepristojno bi bilo otkriti.

Pedro Almodovar uspijeva dugo skrivati prava lica likova ispod maske gledateljskih očekivanja, s kojima se poigrava, premda svako malo zareže skalpelom njihove identitete i odnose. Krv mora poteći umjesto suza. Žrtve su neophodne da Legard zaliječi bol, po ugledu na “torture porn“ kralja Jigsawa iz “Slagalice strave“. Pa opet, “Kožu u kojoj živim“ Almodovar je precizno nazvao “hororom bez vrištanja“.
No, to je ipak horor, film s kojim se Pedro najviše približio žanru još tamo od “Matadora“ (1986.). Sjetimo se, u uvodu “Matadora“ umirovljeni toreador je masturbirao na gnusne prizore nekog horora koji izgleda kao američki slasher u režiji Darija Argenta, možda i Bunuela. Djevojke bivaju mučene, odrubljuju im se dijelovi tijela i tome slično, atmosfera je nadrealistička, onirička...

Takve prizore Almodovar sada ostavlja vizualno neizrecivima i prepušta pokvarenoj mašti gledatelja. “La piel que habito“ je implicitan u pornografskoj torturi, ali eksplicitan u psihologiji. Redateljeva filmofilija nazočna je i u ovom filmu, počevši od Vere kao objekta “frankeinsteinovske“ opsesije. Dakle, Robert je naš moderni Frankenstein.

U njemu se prelamaju i mnogi drugi likovi – od Vincenta Pricea nadalje - iz povijesti žanra, ovdje sparenog s opipljivom vibrom “noira“. Primjerice, kirurg iz filma “Oči bez lica“ (1959.) Georgesa Franjua koji kidnapira druge žene kako bi svojoj unakaženoj kćeri presadio najbolje lice, zatim detektiv iz Hitchcockove “Vrtoglavice“ (1958.) koji na silu pokušava kreirati reinkaraciju davne ljubavi u novoj djevojci (doduše, samo frizurom i odjećom)...

Almodovar je presadio kožu nekolicine “tuđih“ radova i uspješno je transplatirao na svoju poetiku. Čak i Pedrov “Veži me!“ (1990.) djeluje kao polazna točka sa zapletom o ludo zaljubljenom tipu koji otima obožavanu pornoglumicu, vezuje je za krevet i uvjerava da mu postane žena, podređujući je svojoj ljubavi, a u Langardu se dijelom može prepoznati i seksualno ugroženi medicinski brat iz “Pričaj s njom“ (2002.) koji nadgleda komiranu pacijenticu.

“Lice nas identificira“, drži Robert, potpirujući našu tvrdnju o savršenoj sazdanosti filma po mjeri Almodovara i njegovih pomaknutih protagonista na rubu živčanog sloma, gordijskih čvorova ispresijecane kronologije, seksualnih perverzija u duginim bojama...

Crvena boja “almodovarovske“ strasti možda je malčice splasnula u odnosu na “Vraćam se“ (2006.) i “Slomljene zagrljaje“ (2009.), no “Koža u kojoj živim“ još uvijek posjeduje prepoznatljive crte lica i gestikulacije redateljeva bogatog opusa. Punokrvni “un film de Almodovar“.

Veliki povratak Antonija Banderasa Poslije uzastopnih suradnji s Penelope Cruz u feminističkim melodramama, Pedro Almodovar se u “Koži u kojoj živim“ vratio staroj muzi Antoniju Banderasu (“Matador“, “Zakon želje“, “Žene na rubu živčanog sloma“, “Veži me“). Gladan dobrih uloga, koje mu duže vrijeme izmiču u hollywoodskim produkcijama, Banderas mu se odužio intenzivnom izvedbom.

Elena Anaya kao nova Leonor Watling Veliko otkriće “Kože u kojoj živim“ je Elena Anaya, predivna španjolska glumica čije crte lica podsjećaju na Leonor Watling (“Pričaj s njom“). Širem puku najpoznatija po ulozi vampirke u “Van Helsingu“, Anaya je ostvarila još jedan veoma hrabar psihofizički nastup nakon uloge lezbijke u “Sobi u Rimu“ (2010.), filma kojeg još čekamo u hrvatskoj kinodistribuciji.

U Splitu od 24. studenog “Koža u kojoj živim“ u prvih se tjedan dana, od otvaranja 17. studenog, našao samo na repertoaru zagrebačkih kina, a u splitska bi trebao stići sa malim zakašnjenjem i zaigrati od 24-og, rekli su nam iz distributerske kompanije “Discovery“.

Ekranizacija romana 'Tarantula' Film je slobodna ekranizacija romana “Tarantula“ Thierryja Jonqueta. Prethodno je Pedro Almodovar, sklon filmovanju vlastitih scenarija, samo jednom posegnuo za ekranizacijom nečijeg predloška – “Živo meso“ (1997.) Ruth Rendell.