“Daj mi sekundu da ponovno napunim oružje“, zatraži od protivnika jedan lik filma “Konačni obračun“. Sekunda je prošla. Oružje je “reloaded“. Bang, bang, bang, ra-ta-ta-ta. Kad pištolji budu pojačani strojnicama, rapidna vatra jedva da se gasi u novom ostvarenju britanskog redatelja kultnog sljedbeništva Bena Wheatleyja (“Lista za odstrel“, “Neboder“), nastalom pod producentskom podrškom Martina Scorsesea. “Free Fire“ slobodno puca po volji. Točnije, film samo i isključivo puca, mecima ili riječima, svejedno.

To se moglo i očekivati od premise satkane u jednoj rečenici – preprodaja oružja između dviju bandi u jednom napuštenom bostonskom skladištu odlazi ukrivo, nakon čega se svi međusobno pokušavaju pobiti i dočepati kofera s parama usred unakrsne vatre. Na koncu, Wheatley je i parafrazirao pravilo Čehovljeve puške, prebačene na strojnicu. Strojnica koja će se naći u kadru u prvom činu opalit će do trećeg i zagušen prostor dodatno ispuniti mecima.

U “Konačnom obračunu“ strojnica već puca u prvom činu, nije samo obješena kao kod Čehova, iako je, doduše, Chris (Cillian Murphy) isprobava pucajući u prazno. Nišanit će strojnica u nekoga kad za to dođe vrijeme. A doći će. Jer, u filmu “Free Fire“ se odmah od početka samo čeka da netko ispali prvi pucanj. Da će stvari krenuti naopako, osim starog, dobrog Čehova, signalizira i mlađi, loši Vernon (Sharlto Copley), tip s južnoafričkim naglaskom. On je umjesto M16-ica donio sanduke drugih pušaka.

“Ne vodim servis za dostavu pizze“, kaže Vernon i nalaže da će ekran zasipati rafalna dijaloška paljba prije nego se upere pištolji i likovi zauzmu poziciju za meksički “stand-off“, u međuvremenu akcije i poslije nje. U rečenicama osjećamo kako je Wheatley pucao slova po tipkovnici pišući dijaloge (“Ozbiljan sam kao rak!“, “Je li koga briga što je sa mnom? Sačuvaj to za autobiografiju!“) jednako žustro kao što u filmu metke pucaju njegovi likovi. Dobro nagledani filmofili prepoznat će Wheatleyjev utjecaj u slici, spici, tonu i mjestu radnje - “Reservoir Dogs“ Quentina Tarantina.

Projekcija “Konačnog obračuna“, ponajveće atrakcije stranog programa Pule, doista i koincidira s proslavom 25. godišnjice “Pasa iz rezervoara“. Wheatley je Tarantinovu klasiku uručio prigodnu čestitku, no njegov film nije puka kopija, a ako i jest, svakako je “tarantinovski“ ovjerena. Naime, “Free Fire“ puca u razno – to je “Reservoir Dogs“ koliko i ekstremna akcija novog milenija, “Panična potjera“, “Samo pucaj“ ili “Racija“, ali na Wheatleyjev minimalistički način da se može okarakterizirati kao teška alternativa tekućem kinorepertoaru, možda još i teža nego što je 1992. bio premijerni Tarantinov uradak.

“Tarantinovski“ krimić s crnim prugama humora i krajnji akcijski film ogoljeni su do kosti. Tarantino je frekventno rabio “flashbackove“ kako bi dinamizirao radnju, u sadašnjosti većinski ambijentiranu u napuštenom skladištu. Kod Wheatleyja takoreći nema “set-upa“ i pozadinskih priča likova u tumačenju Brie Larson, Armieja Hammera, Jacka Reynora, Sama Rileyja… kako bi netko od njih funkcionirao kao punokrvni protagonist ili antagonist, niti redatelj odlazi u prošlost, prije centralne radnje, svjesno riskirajući da mu film može postati monoton u revolverašenju jednom kad se oružje otkoči nakon prve trećine od režijski ekonomična 90-minutna trajanja (nakratko i postaje).

Novost je da je Wheatleyjevo skladište i postapokaliptički opustošeno i zapušteno (ne samo napušteno) za potrebe postrecesijskog akcijskog filma, ironično smještenog u sedamdesete godine prošlog stoljeća, otisnute na odjeći likova i soundtracku. Akcija je, dakle, reducirana na samo jedan jedini “set-piece“ koji bi u svakom drugom akcijskom filmu bio sveden na jednu od četiri-pet velikih scena. Skladište je ruinirano, posvuda krš, hrđa, prašina, čak i narkomanske šprice koje će se zabiti u ruku barem jednog lika.

U ovom akcijskom filmu nema ljepote, ako se ne računa friška oskarovka Larson u jedinoj ženskoj ulozi. Dogodi se, ipak, da nas tijekom svoje dekonstrukcije akcije Wheatly iznenadi ponekim “gejmerskim“ rakursom, kao kad je u par navrata zakačio kameru na cijev puške i dao pogled iz subjektivne perspektive gledatelja i lika. No, kako ponestaje metaka, sve je manje “cool“ kadrova. Sve je manje i verbalnih doskočica. Do kraja “Konačnog obračuna“ likovi prestaju biti filmski kuleri i nepovratno postaju obični luzeri koji zapomažu vidajući rane, pužu s metkom u nozi ili trbuhu i zadnjim atomima snaga posežu za pištoljem nadohvat ruke da bi preživjeli. Akcijsko herojstvo ne stanuje ovdje.