StoryEditor

KNJIGA O DŽUNGLI Zvijeri bez granica

27. travnja 2016. - 10:35
Knjiga-o-dzungli4

Kuhar Jona Favreaua u filmu “Chef“ (2014.) bio je metafilmska preslika njega samoga kao režisera blockbustera “Iron Man 2“ i “Cowboys&Aliens“. Kritičari su ga kudili da je postao rutiner u kuhinji (iza kamere), čemu su  kumovala potraživanja vlasnika restorana (filmskog studija) da, po pitanju menija, “svira hitove“ gostima (kinogledateljima) namjesto da bude kreativan. “Chefu“ u “Glavnom kuharu“ je to dozlogrdilo i daje otkaz na poslu kako bi nanovo pronašao “mojo“. Sam redatelj, pak, pravi taj mali film da se odmakne od velikih studijskih spektakala i snimi nešto za svoju dušu. Lik kuhara i njegov tumač u tom su procesu povratili maštu i naučili tretirati goste (publiku) s poštovanjem.

U slučaju Favreaua uočljivo je to na primjeru njegovog novog filma “The Jungle Book“. Redatelj se vratio blockbusterima u spektakularnom stilu i nakon prvog “Iron Mana“ (2008.) iznjedrio još jedno ugodno visokobudžetno iznenađenje kad se to od njega nije očekivalo. Osvježen radom na “Chefu“, Favreau je “live action“ obradi Disneyjevog animiranog klasika iz 1967. pristupio stoput kreativnije u odnosu na nastavak “Iron Mana“ (2010.), tj. okršaj kauboja i izvanzemaljaca (2011.), tretirajući ga s respektom, kao i gledatelje. Duh “Knjige o džungli“ je uhvaćen u smislu da je (i) ovo staromodna avantura sa senzibilitetom klasičnog narativnog Hollywooda za generaciju odraslu na Disneyjevu prethodniku, samo fino upakirana u moderno ruho s “osnovnim potrepštinama“ (“bare necessities“) suvremene, post-“avatarske“ američke kinematografije poput CGI-ja i 3D-a.

Mnogi su nakon “Avatara“ (2009.) uzimali 3D zdravo za gotovo i brzinski zarađivali novac na konto konvergirane “treće dimenzije“, teško uočljive prosječnom gledateljskom oku. “The Jungle Book“, međutim, spada među one rijetke novije (igrane) filmove (“The Life Of Pi“, “Gravity“), koji 3D-u ponajprije pristupaju kao imerzivnom kinoiskustvu stvorenom da publiku uvuče u više ili manje izmaštane svjetove, pa tek onda kao komercijalnoj atrakciji. Od uvodnog Mowglijevog (Neel Sethi) utrkivanja s vukovima bosih nogu kroz prašumu i veranja po deblima obavijenim lijanama ispraćenog dinamičnom kamerom, do stampeda bivola kroz klanac, usisani smo u novu “Knjigu o džungli“ i apsorbirani u fotorealistični svijet oživljen računalom.

Šume, stepe, vodopadi, sve što vidimo u filmu djelo je kompjutera. Na takav pristup Favreau se odlučio znajući da će vukovi i ostali bestijarij, nerijetko hororičan za mlađe okice, biti računalno animiran(i) i prirodnije se slagati kompjutorskim krajobrazima. Jedina ljudska interpretacija dolazi u vidu Mowglija, naravno izuzmemo li glasove poznatih glumaca u unisono sugestivnim vokalnim ulogama životinja. Olakotna okolnost za Favreaua jest što je mali Neel Sethi bio dječje zaigran dok je glumio u poluprazno ispred “green-screena“ pa je njegova interakcija sa CGI beštijama prilično solidna za jednog debitanta. A beštije su nevjerojatno uvjerljive, gotovo kao da su u “The Jungle Book“ doskočile iz dokumentarca “National Geographica“ – brižna pantera Bagheera (Ben Kingsley), dragi medo Baloo s manirama Billa Murrayja, divovska zmija Kaa sa seksi glasom Ssssscarlett Johanssssson, golemi orangutanski kralj Louie (Christopher Walken) i, konačno, zastrašujući bengalski tigar Shere Khan (napose fenomenalni Idris Elba, nesuđeni oskarovski nominent za “Zvijeri bez granica“).

Shere Khan ima veleban ulazak u film i pojavljuje se na vrhu litice sa suncem iza sebe kao da je obasjan božanskom svjetlosti, što ima savršenog smisla za životinjsko božanstvo računalno generirane slike, impresivnije od tigra u “Pijevom životu“ i grizlija iz “Povratnika“, zapravo jednu od uopće najimpresivnijih kreacija u cjelokupnoj historiji CGI-ja. Vizualnost bez premca očarava i djeluje na publiku hipnotizirajuće kao zmija Kaa na Mowglija kad se zagleda u njezino oko koje se sjajno pretapa u spilju i priča njegovu priču odigranu unutar nje(ga). “Ubrzo i sigurno, tvoja osjetila će se prestati odupirati“, Kaa sikće Mowgliju držeći ga u stisku smrti kao da gledamo “diznijevsku“ verziju mračnog filma “Ispod kože“ (2013.) sa Scarlett Johansson.

No, da citiramo Balooa u sceni s Louiejem, “Knjiga o džungli“ nije samo “pogledaj me“, već “ima i mozak“. Pod tim mislimo na ekološko-društveni podtekst, još veći u odnosu na prijašnji crtić, počevši od činjenice da su danas neke od zvijeri viđenih na velikom ekranu ugrožene (bez CGI-ja se ne bi mogle ni naći u kadru), do poruke da ljudi i životinje/drugi ljudi mogu živjeti u skladu ako se uzajamno poštuju. Mowgli u klimaksu filma - ikonografski bližem McT-jevu “Predatoru“ i Gibsonovu “Apocalyptu“ nego Disneyju - preuzima mesijansku ulogu spasitelja džungle boreći se protiv opipljivo prijetećeg Sherea Khana gotovo kao Schwarzenegger s alienom. “Predator“ je parafraziran i u glazbenim partiturama Johna Debneyja s povremenim “riffovima“ na djelo Alana Silvestrija. Parafrazirat ćemo ga i u odjavi recenzije. Džungla je oživjela i uzela nas.

Upoznavanje straha

Vedrinu prijašnje Disneyjeve ekranizacije priče Rudyarda Kiplinga ova “Knjiga o džungli“ najviše postiže u liku Balooa i povremenim ulaskom simpatičnih životinjica u kadar kako bi utišali opasnosti u džungli s kojim Favreau priprema najmlađe na stvarni svijet. “Upoznat ćeš strah“, zareži Shere Khan. Utoliko, dobrodošao je trenutak kad Baloo udari u “pjesmu o dobrom životu“ (“Bare Necessities“) kao otklon od košmarnih slika, vezanih i za pustošenje “crvenog cvijeta“ (vatre) kao ljudskog izuma koji “uništi sve što dotakne“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. svibanj 2022 08:07