Obnavljanjem “Kišnog čovjeka“ (1988.) na DVD-u, ususret njegovom emitiranju na AMC-ju, ali i tridesetom rođendanu krajem godine, u oči upada nekoliko stvari. Jako je neobično, za početak, vidjeti Toma Cruisea u filmu lišenom akcijskih scena. U tom razdoblju Cruise je snimio samo jedan akcijski blockbuster (dvije godine raniji “Top Gun“), premda od 2000. naovamo isključivo glumi u akcijama svih vrsta i boja. Ljudi Cruisea danas znaju kao supermana “Nemoguće misije“, ne dramskog glumca iz “Rain Mana“.
A to je, sorry “The Color Of Money“, bio prvi film s kojim je Cruise zvijezda istinski zasjao kao Cruise glumac, godinu dana prije “Born On The 4th Of July“. Nakon Scorseseove “Boje novca“ (Paul Newman), to je bio i drugi film gdje je Cruise dijelio kadar s glumčinom (Dustin Hoffman) i rastezao glumačke mišiće koje je kasnije dramski napinjao u “Rođenom 4. srpnja“, “Malo dobrih ljudi“, “Jerryju Maguireu“, “Oči širom zatvorene“ ili “Magnoliji“ kao vjerojatnoj kruni karijere.
Glumeći pored superiornog Hoffmana, on je sam izrastao u boljega glumca, jednako kao što je bolji čovjek postao njegov lik Charlie Babbitt, prototip narcističkog “yuppieja“ osamdesetih dvojbena morala kojeg Cruise u prvoj polovici filma igra kao prčevitog Mavericka željnog nastavka “Top Guna“ 1988. godine. Četverostruki oskarovac “Kišni čovjek“ (film, režija, glavna muška uloga, scenarij) pokazuje kako Hoffmanu u osamdesetima gotovo da nije bilo ravna u prihvaćanju metodskih glumačkih izazova.
Momentalno smo se sjetili audicije njegova lika Michaela u komediji “Tootsie“, kad mu istaknu kako nije odgovarajuće visine, a on spremno reče da može biti i viši i niži. “Mogu to biti“, samopouzdano će Michael. Mogao je, kvragu, igrati i rajčicu. Zamišljamo Hoffmana na audiciji za “Rain Mana“ Barryja Levinsona (“Good Morning Vietnam“). “Mogu biti autist“, uvjeravao je on producente i vratio se nakon višemjesečnih priprema za ulogu Raymonda Babbitta, Charliejevog autističnog starijeg brata, u konačnici nagrađenu Oscarom.
Ušao je u njihov ured, počeo hodati kraćim koracima kao autistični, ponešto stariji Ratso Rizzo (“Ponoćni kauboj“), ne gledati ih direktno u oči, nagnuo glavu na jednu stranu i nabrajao statistike o bejzbolu ili nesrećama avio-kompanija. Ukratko, pretvorio se u autentičnog autista. Kad Charlie kaže Raymondu “Znam da mora biti nekoga negdje unutra“, on to istovremeno govori i Hoffmanu, izgubljenom u ulozi autiste, ne samo bratu za kojeg nije ni znao da postoji. “Imam brata, zašto mi to nitko nije rekao“, Charlie se iznenadi na približno jednak način kao Julius (Schwarzenegger) u hit-komediji “Twins“ doznavši za postojanje njegova blizanca Vincenta (Danny De Vito).
Iako to dosad nitko nije javno primijetio, određene sličnosti opstoje između “Blizanaca“ i “Kišnog čovjeka“. Oba filma iz prosinca 1988. (prvi je krenuo u kina tjedan dana ranije) pokreće saznanje protagonista o davno izgubljenom bratu. U oba filma egocentričan brat opsjednut novcem (Vincent, Charlie) prolazi karakternu transformaciju i postaje altruističan, a onaj drugi demonstrira genijalnost, učeći na pamet kao od šale knjigu za polaganje vozačkog ispita (Julius) i telefonski imenik (Raymond), s time da čak ni genijalni Arniejev blizanac vjerojatno ne bi mogao izbrojati točan broj šibica prosutih iz kutije kao Hoffmanov lik.
Filmovi se podudaraju i u proputovanju braće Amerikom s nekoliko usputnih stanica, među ostalim da Vincent i Charlie kupe Juliusu i Raymondu njihova prva odijela. Pa ipak, jedan od drugoga odudaraju žanrovski. Karakternu ili fizičku suprotnost braće “Twins“ koristi za komediju s proplamsajevima drame, a kod “Rain Mana“ je obratan slučaj, mada Charlie veli “komedija je to, čovječe“, referirajući se na skeč “Who's On First“ Abbotta i Costella na koji Raymond gleda kao na zagonetku.
Hoffman uspijeva pronaći komediju u liku, pa Raymond oponaša stenjanje bratove cure Susanne (Valeria Golino) ili komično reagira na njezin poljubac u liftu (“Kako je bilo? Vlažno!“), no “Kišni čovjek“ je prije svega drama s povremenim humornim Abbott i Costello dodavanjima između braće. Drama prožima film ceste kad se Charlie i Raymond otisnu na drugi kraj Amerike u Buick Roadmaster kabrioletu, a sjetna “americana“ iz Levinsonova “Dinera“ (stari auti, crno-bijele TV emisije...) nenametljivo se uvlači svakim prođenim kilometrom puta prožeta metafizičkim potencijalima u sjajnoj glazbi Hansa Zimmera prije nego je postao Hans Zimmer.
U tim trenucima je primjetno kako je “Rain Man“, iako “mainstream“, izvršio utjecaj na mnoge (američke) “indie“ filmove devedesetih koji disfunkcionalne likove, nerijetko obiteljski povezane, otpravljuje na put Amerikom s nakanom da na odredište dođu promijenjeni. Primjetno je i da “Kišni čovjek“ blago subvertira “road movie“ žanr. Za Charlieja je cestovna odiseja putovanje samootkrića i on se vidno mijenja do kraja puta/filma. Raymond ostaje isti kakav je bio na početku. Ili se možda mijenja, “negdje unutra“.