Katana u rukama Brucea Willisa "Paklenom šundu", kung fu filmovi u kinu "Prave romanse"... Sve je vodilo Quentina Tarantina prema "Kill Billu 1&2" (2003., 2004.). Sjetite se kako je Butch birao s čime će srediti Zeda i njegova frenda Maynarda u "Pulp Fictionu". Uzeo je čekić, bejzbolsku palicu, motornu pilu..., ali konačni odabir je pao na tradicionalni japanski mač samuraja i nindži. Možda baš onaj koji je Budd (Michael Madsen) "založio u El Pasu", kako je (lažno) tvrdio u "Kill Billu 2".
Mač legendarnog izrađivača Hattorija Hanze kojeg je u "Kill Billu 1" glumio Sonny Chiba, legendarna zvijezda kung fu filma unutar "True Romance". Pardon, tri kung fu filma ("The Street Fighter", "Return Of The Street Fighter", "Sister Streetfghter"). Nagoviješten pronađenom inspiracijom za "Reservoir Dogs" u "City On Fire" Ringa Lama i scenom u kojoj zaljubljeni par "Prave romanse" gleda "Bolje sutra II" Johna Wooa na TV-u, Tarantinov pojačani interes za azijsku kinematografiju kulminirao je u "Kill Billu", "best of" kompilaciji istočnjačkih akcijsko-borilačkih filmova najvećeg DJ-a i filmofila među redateljima, mahom onih "made in Hong Kong" s potpisom Shaw Brothersa čiji logo otvara film nakon Miramaxova.
Tajming je bio idealan. "Matrix" je ponovno uveo "martial arts" akciju na velika vrata u Hollywood, "Tigar i zmaj" osvojio Oscara, a "Heroj" bio nominiran za zlatni kipić. Tarantino je brže bolje zgrabio borilačkog koreografa "Matrixa" i "Crouching Tiger, Hidden Dragon" Yuena Woo-Pinga i koreografirao prizemljeniju akciju od krvi i mesa, bez poetičnog plutanja zrakom ili zrakopraznim virtualnim prostorom. Samo komparirajte masovnu finalnu borbu u krvavom "Kill Billu 1" (Nevjesta kontra skupine Crazy 88) i beskrvnom "Matrixu 2" (Neo protiv klonova agenata Smitha) iz iste, 2003. godine.
Da se božanski Neo našao u "Kill Billu" možda bi i on bio sasječen, uzmu li se u obzir Hanzove riječi upućene Nevjesti (Uma Thurman) "ako na svom putu sretnete boga, bog će biti porezan". Tarantino ne bježi od krvavih pojedinosti - udovi se kidaju lijevo i desno, tijela sijeku na pola, a gejziri krvi šikljaju na sve strane. Moguće je da bi "Kill Bill" dobio "NC-17" predikat umjesto "R" zbog prekomjerna krvoprolića da u trenutku kad Nevjesta jednom od Crazy 88-ovaca iščupa oko slika ne postane crno-bijela, kao u uvodnoj sceni s heroinom poprskanom krvlju u vjenčanici, kad joj Bill (David Carradine) i u Tarantinovo ime kaže da je "u svom najmazohističnijem izdanju", što podrazumijeva da će je napucati i ostaviti da umre s nerođenim djetetom.
Redatelj se igrao filmskom slikom. Povratak pune boje na treptaj Nevjestina oka ubrzo smjenjuje monokromatski plavi kolorit kako bi heroina kao sjena mogla nesmetano posmicati još desetinu neprijatelja. A krvava povijest negativke O-Ren Ishii (Lucy Liu) impresivno je dočarana "anime" tehnikom u produkciji studija odgovorna za "Ghost In The Shell" i stiliziranim nasiljem koje bi u "igranoj" varijanti, s mecima sprašenima u glavu i prosutim mozgovima, bilo možda "too much" čak i za Tarantina.
Razvedenim redateljskim stilom Tarantino je do razine (žanrovskog) arta uzdigao filmove podcijenjena žanra koji za njega imaju estetsku i sentimentalnu vrijednost iz razdoblja kad je radio kao videotekar i filmofilski apsorbirao sve viđeno. U svom četvrtom filmu Tarantino homažira, semplira i remiksira uže i šire žanrovske referencije kao nikad prije ("Psi iz rezervoara", "Pakleni šund", "Jackie Brown"), možda ni poslije ("Otporan na smrt", "Nemilosrdni gadovi", "Odbjegli Django", "Mrska osmorka").
Počnimo od kung fu zumiranja i odzumiranja, mimike lica, te krupnih planova očiju iz špageti vesterna, dvaju žanrova ovdje gotovo stopljenih u jedan. Nadalje, sama osvetnička priča podsjeća na Truffautov "The Bride Wore Black", Nevjesta nosi žuto-crnu trenerku Brucea Leeja iz "Posljednje igre smrti", njezinog učitelja Pai Meija koji ima običaj gladiti svoju sijedu bradu igra legenda šaolinskih tabačina Gordon Liu, Billa glumi bijela zvijezda serije "Kung Fu", Chiaki Kuriyama kao Gogo Yubari radi školarka/nimfeta inverziju njezina lika u "Battle Royale", Elle Driver (Darryl Hannah) zvižduće temu Bernarda Herrmanna iz "Twisted Nerve", u filmu pred megdan zasvira i tema Ennija Morriconea iz špageti vesterna "Smrt jaše na konju", i tako dalje i tako bliže.
Čitava kinematografija kao takva je upotrijebljena za implementaciju (auto)referentnih "tarantinovskih" mehanizama. U "Kill Billu" je sve u "hyperlinku" – kadrovi, scene, filmovi, Tarantinovi filmovi, pa i "Kill Bill 1&2". "Kill Bill 2" započinje crno-bijelom tehnikom prije nego Nevjestine oči dobiju boju koja se u svoj punini preseli na ostatak slike. Drugi film je jang "Kill Billovom" jinu. "Kill Bill" je lio krv, "Kill Bill 2" lije suze koji postaju jedno u anime segmentu, tj. sceni kad crvenilo s katane počne prelijevati po licu male O-Ren Ishii suznih očiju.
U prvom filmu tekla je bujica krvi, u drugome teče bujica riječi. Prvi je akcijski, drugi konverzacijski. Dijalozi i monolozi su ti kojima Tarantino pokušava i većim dijelom uspijeva hipnotizirati gledatelja u dvojki. Scena kad Budd, prilikom pokapanja, nudi nemirnoj Nevjesti opciju da joj poprska oči sprejem ako bude nemirna ili joj dade bateriju ukoliko se smiri punokrvni je Tarantino, a Billov monolog o Supemanu nešto najbolje što je ikad napisao. Međutim, "Kill Bill 2" nije citatan kao "Pulp Fiction", a i poneko nekronološki razlomljeno poglavlje se, na novo (maratonsko) gledanje, vjerojatno moglo malo skratiti, ako ne izbaciti, pa makar to podrazumijevalo da iz filma izlete i neki likovi s "kul" šprehom.
Da se razumijemo, Michaela Parksa bi mogli slušati danima i kao blagoglagoljiva Estebana Vihaia, ne samo teksaškog rendžera Earla McGrawa, no dvosatni "Kill Bill 2" ne bi ništa izgubio bez njegova segmenta, samo dobio na dinamici i bio tečniji, poput riječi koje silaze s vrha jezika unutar Tarantinovih naj-replika, odnosno krvi koja teče u slapovima u prvom filmu. Nije da "Kill Bill 2" nema akcije, ali akcijski klimaks na tragu "Kill Bill 1" neće se dočekati. Ipak, okršaj Nevjeste i Elle u kamp kućici je koreografski prilično brutalan kontrapunkt njezinu dvoboju s Vernitom Green (Vivica A. Fox) u kući iz predgrađa, samo bez genijalne stanke od borbe u trenutku dolaska školskog busa s kćerkom negativke.
Ovdje akcija većinski djeluje na simboličnoj ravni, primjerice kad Nevjesta biva živa zakopana i izlazi iz groba ponovno rođena iz zemlje kao mitska plavokosa ratnica, sila majčinske prirode, žena-majka-kraljica koja je "zaslužila osvetu" baš kako su njezini neprijatelji "zaslužili umrijeti". Tarantino bilda likove Nevjeste i Billa, njihovu tragičnu ljubavnu priču i njezinu karakterizaciju "najopasnije žene na svijetu" koja se "usrala od straha za svoje dijete" kad je doznala da je trudna. Sve kako bi "Kill Bill" u cijelosti bio (emotivno) kompleksniji od prokleto jednostavne akcijske/osvetničke premise, obećane u naslovu filmova i ispunjene. Nevjesta će ubiti Billa. I ubila ga je. Bill je mrtav, baby. Bill je mrtav.
Nikad realizirani 'Kill Bill 3'
"Kad odrasteš, ako još budeš ljuta zbog ovoga, ja ću te čekati", poruči Nevjesta kćerki Vernite Green nakon što joj ubije majku. Neko se vrijeme šuškalo o trećem dijelu "Kill Billa" u kojem bi odrasla klinka tražila osvetu, no zasad još uvijek ništa od toga. Tarantino upravo priprema "Once Upon A Time In Hollywood" za 2019. godinu.