"Ne gasite svjetla!" – "Kad se svjetla ugase" (2015.)
Gase se svjetla u kinu, pali se horor na platnu. Naslov filma je karakterističan – "Kad se svjetla ugase". Očekivalo bi se, stoga, da se "Lights Out" upali s nekim tamnim, crnim kadrom. No, redatelj David F. Sandberg u startu dojmljivo iznevjerava anticipaciju i otvara film krupnim planom zujajućeg svjetla jarke žarulje. Kamera izranja iz svjetla kao da je odatle upravo rođena da snima (film), dok ne vidi bijelu svjetlost na kraju tunela i umre. Neka bude mrak. Tako i bi u uvodu "Kad se svjetla ugase".
Početno svjetlo osvjetljava skladište manekenskih lutaka, poprište skorašnje strave. "Vidjela sam nešto", priopćava radnica prezaposlenom šefu (Billy Burke), suočena s kratkotrajnim treptajem svjetla, ali on ne shvaća ozbiljno njezina upozorenja. A onda na vidjelo iziđe jeziva crna prikaza kad se svjetla priguše, ona automatska, sa senzorom pokreta. Svjetla se pale i gase, utvara je sve bliže na svaki njihov sljedeći namig. Nakon što svjetlost duže zažmuri, nesretnik biva povučen u tamu i ubijen pred očima manekenskih lutaka, nijemih svjedoka njegove pogibije.
Nastao kao produžetak Sandbergove izvrsne istoimene kratkometražne (viralne) senzacije iz 2013., "Lights Out" je zapravo stvoren da kod gledatelja (u)pali najrašireniju fobiju s kojom se mnogi mogu poistovjetiti. Strah od mraka, opjevan proteklog tjedna na koncertu Iron Maidena (himnička "Fear Of The Dark"), pokretač je brojnih horora, "raison d'etre" žanra. Nema filma strave i užasa u povijesti kinematografije koji se ne oslanja na strahove od tame i pušta horor s lanca kad padne noć ili svjetla utrnu. Jer, učili su vas od malih nogu, upravo tada čudovišta (duhovi, demoni, vampiri, vukodlaci...) izlaze iz podočnjaka mraka. Zato ste i spavali upaljenih svjetala kao djeca ili ih palili netom poslije snomorica kako biste se uvjerili da nema nikoga u sobi i "duhovi nisu stvarni".
Ovo govore i u "Kad se svjetla ugase", uz neizbježnu rečenicu "to su samo snovi" koju Rebecca (Teresa Palmer) upućuje bratu Martinu (Gabriel Bateman). Malac je ružno sanjao otkako kuću njegove majke Sophie (Maria Bello) sve češće posjećuje misteriozni gost i krije se u sjenama od izvora svjetlosti. Samim naslovom, svojim metafizičkim početnim rađanjem iz svjetla i umiranjem za tamu i u tami, "Lights Out" pokušava i (tek) djelomično uspijeva utjeloviti strah svih strahova od tmine ili, da parafraziramo "Lord Of The Rings", biti "one fear (of the dark) to rule them all". Tu je i "mračna" antagonistica filma.
Sablast, Diana (Alicia Vela-Bailey), ne može na svjetlo na koje je "osjetljiva" i ima moć dokle god je zaodjenuta u crno ruho tame ili prijateljuje sa sjenom. To je bilo dovoljno za inicijalnu bojazan, no Sandberg previše pažnje poklanja Dianinoj povijesti i prirodi njezina ono/ovostranog bivstvovanja da rastegne izvorni trominutni film na blizu sat i pol trajanja. Doznajemo (oprez: blagi "spoileri") kako je Diana, "žena koja nestaje", nekoć imala kožnu bolest i družila se sa Sophie kad su obje bile u mentalnoj ustanovi, potonja zbog depresije. Sophie je danas "jedina spona koju Diana ima s ovim svijetom". "Nema tebe bez mene", pojašnjava Sophie.
U smislu straha od "unutarnjeg" mraka i obiteljskog nasljeđivanja psihičke bolesti (u jednoj sceni Rebecca izgleda kao majka), dovođenje zloduha u vezu s mentalno načetom ženom koja razgovara sa sobom (zapravo Dianom) i sin je podsjeća da popije svoje "vitamine" (tablete) intrigantan je podtekst, ali previše objašnjavanja čini film i negativku manje misterioznima, pa i strašnima. Kad Rebecca shvati s čime ima posla, njezin dečko Bret (Alexander DiPersia) ponavlja prethodno rečeno da gradivo utvrdi i onaj gledatelj koji je prečuo premisu tipkajući poruke na mobitelu.
Ipak, uspostavljena pravila igre redatelju idu naruku da ne bude opterećen niskim budžetom i kreira niz više ili manje efektnih "bu" scena s (računalno minimalno generiranom) aveti kako vreba iz mraka i nestaje ponovnim paljenjem svjet(a)la. Sandberg nije (još) majstor poput njegova mentora Jamesa Wana, autora "Prizivanja 1&2" ovdje potpisanog kao producenta, da se iznenadni napadi horora legitimno zavuku pod kožu i iskusniji gledatelj iza kina poželi zaspati s upaljenim svjetlima, no orkestrirao je valjda najbrže "bu" scene svih vremena. "Bu" scene do publike dolaze brzinom svjetlosti kao nagli sjaj u tami filma, izazivajući ponekad ne samo ishitrene tinejdžerske reakcije generičkog prepada modernih PG-13 horora.
Rebeccin povik "Ne gasite svjetla" je normativ filma dok se heroina naoružava ultraljubičastim svjetiljkama, svijećama itd. ili čak predlaže malom braci da naloži vatru, sve kako bi zadržali Dianu dalje od sebe. Protiv tame i Diane dobro dođu sva upaljena svjetla, farovi automobila i zaslon na iPhoneu, iako protagonisti moraju računati na njihovo štektanje, treperenje plamena svijeća i nestanak struje, jednako kao i spasitelje koji odlazeći u crnilo klišeizirano kažu "Odmah se vraćam" bez samosvijesti "Vriska". Horor se gasi, svjetla se pale. Neka (ne) bude svjetlo.
Amen za nastavak
Snimljen je za svega pet milijuna dolara, “Kad se svjetla ugase“ je već deseterostruko povratio budžet. Trenutna zarada filma u američkim kinima je 50.6 milijuna dolara, a računajući svjetska brojka se penje na 71.7. Ne čudi da je brže-bolje amenovan nastavak.