Dinosaur T-Rex razjapljenih ralja jurca za džipom u virtualnoj stvarnosti novog Spielbergovog blockbustera “Igrač broj 1“ kao što je to radio 25 godina ranije u “Jurskom parku“ (1993.). U moru filmskih referencija i posveta, odavanje počasti jednoj od ključnih sekvencija “Jurassic Parka“ je vjerojatno najlogičnija stvar “Ready Playera One“. Bez “Jurskog parka“ tko zna bi li bilo “Igrača broj 1“. Spielbergov megahit, koji ove godine slavi 25. rođendan, bio je vizualna (r)evolucija i širom otvorio vrata digitalnom dobu blockbustera s generiranim računalnim CGI efektima, odškrinuta dvije godine ranije pojavom prijelomnog tekućeg heavy metalca u Cameronovu “Terminatoru 2“.
Za visokobudžetnu kinematografiju bila je to točka bez povratka na staro, odnosno dotadašnje blockbustere kakve je s “Raljama“ sam Spielberg potpomogao stvoriti. Spektakl o kompjuterski oživljenim dinosaurima pretvorio je (akcijske) filmove s pravom, živom akcijom i njihove junake u svojevrsne dinosaure, dovevši ih gotovo do izumiranja neprirodnom selekcijom. Scena s kraja “Jurassic Parka“ pokazala se vizionarskom i proročanskom - računalno stvoreni T-Rex uništava kostur “pravoga“ tako što u vlastiti “muzejski“ primjerak lansira kompjuterski kreiranog velociraptora, a na tlo ispred njega pada reklamni natpis “Kad su dinosauri vladali Zemljom“.
U tom kontekstu, danas je posebno zanimljiv dijalog između kreatora “Jurskog parka“ Johna Hammonda (Richard Attenborough) i Alana Granta (Sam Neill), paleontološkog Indiane Jonesa koji – zanimljivo - kao filmski junak stare škole mrzi kompjutore i “mržnja je uzajamna“, dodaje paleobotaničarka Ellie Sattler (Laura Dern). Nakon što Hammond pokaže gostima umjetno stvorene žive biološke prahistorijske atrakcije, Grant zavapi “Ostat ćemo bez posla“, a matematičar “kaotičar“ Ian Malcolm (Jeff Goldblum) prognozira “Izumrijet ćete“.
Uvidjevši neslućene mogućnosti kompjutora u filmu s premisom “Dinosauri i ljudi, dvije vrste koje dijeli 65 milijuna godina evolucije, iznenada su ubačene u miks“, publika je htjela još kompjuterskih efekata. Zašto bi gledala iskopavanje nepomičnih kostura dinosaura od strane Granta i Ellie kad može gledati “prave“, od krvi i mesa, pardon računalnih piksela, i to u akciji, dok – ironično - love dino-stručnjake? S odmakom vremena kristalno je jasno da se Spielberg pronašao u ulozi Hammonda koji je prošao put od cirkuskih početaka i scenskih opsjena do stvaranja “Jurassic Parka“, nečeg što “nije iluzija“, što publika može “vidjeti i dodirnuti“.
Kad Malcolm prvi put ugleda divovskog brahiosaura i uputi kompliment Hammondu “Ti ludi kučkin sine, uspio si“, rekao je to i Spielbergu. Punokrvni “sense of wonder“ trenutak, “spielbergovski“ u punom smislu te riječi, odražen je pogledu Granta i Ellie, preseljenom s ekrana na jednako frapiranog gledatelja koji ne može vjerovati svojim očima suočen s dotad neviđenom (CGI) kreacijom na filmu. Danas kad svakojaka vizualna čudesa ima svaki drugi sezonski blockbuster, uključujući i “Ready Player One“, Spielberg se možda osjeća više nego ikad kao Hammond, dobronamjerni kreator “Jurskog parka“ čije su se kreacije otele kontroli - dinosauri u filmu i njima inspirirani vizualni efekti u stvarnosti.
Iz današnje perspektive “Jurassic Park“ je nostalgičan film, povratak u neko nevinije doba kad je CGI tek prohodao nakon što je krajem osamdesetih bio u povojima (opet Cameron, “Bezdan“), rabio se s mjerom i još uvijek kombinirao s praktičnim efektima. Uzmimo za primjer slavnu scenu napada T-Rexa na džip kojoj prethodi bildanje napetosti (nestanak struje zbog oluje taman da se auti na električni pogon baš zaustave kraj njegove ograde čija je zaštita od 10.000 volti deaktivirana uslijed nevremena). Spielberg je koristio animatroničku repliku T-Rexa u statičnijim scenama, a CGI samo u kadrovima kad trči.
Animatronički T-Rex je uvjerljiviji od nekog drugog isključivo pikseliziranog stvorenja, kao što je to 1975. bio morski pas u “Jaws“. Nije samo zvuk topota T-Rexa kako se približava autu ključan za briljantnu “suspense“ scenu podrhtavanja dviju čaša vode, zatim i kišnice u blatu (oblikovanom otiskom dinosaurova stopala) čija površina reflektira prestravljeno Malcolmovo lice u drugom planu. Osjećali smo podrhtavanje tla pod udarom njegove težine zato što je animatronički T-Rex imao stvarnu težinu.
Bili smo prestravljeni kad smo se s njim našli oči u oči kroz prozor auta kao Hammondova unuka Lex (Ariana Richards). Naravno, pomoglo je i to što je Spielberg primijenio “tajming“ taktiku iz “Ralja“, gradeći očekivanja (“Koga drže tu? King Konga?“) i odugovlačeći pokazati čudovište u punoj veličini. Isto vrijedi i za drugu “standout“ scenu filma u kojoj se krvožedni raptori – većinski animatroničke lutke - igraju skrivača s Lex i njezinim bratom Timom (Joseph Mazzello) u kuhinji, gdje bi ih mogli pojesti žive. Ponovnim gledanjem “Jurskog parka“ čini nam se da od 1993. nije prošlo 25 godina, nego 65 milijuna.
Objekti u ogledalu su bliži nego se čine
Spielberg je u “Jurassic Park“ ubacio dosta humora da olakša napetost. U sceni kad T-Rex progoni Malcolma i ekipu u džipu, njegove ralje će biti ovjekovječene u retrovizoru uz natpis “Objects in mirror are closeer than they appear“. Film je iznjedrio dva nastavka 1997. i 2001., od čega je “Izgubljeni svijet“ potpisao Spielberg, a “Jurski park“ Joe Johnston. Na ljeto ove godine u kina stiže i “Jurassic World: Fallen Kingdom“, nastavak “Jurskog svijeta“ koji je 2015. uspješno resetirao hit-serijal sa Spielbergom u ulozi producenta.