StoryEditor

Jugoslaveni jučer, danas i sutra

Piše Josip Jović
26. prosinca 2019. - 13:00

Jedan koncert u Zagrebu na kojemu se pjevalo bivšoj državi i mahalo njezinom zastavom i jedna snimka koja je kružila internetom na kojoj nekoliko vrlo poznatih likova zdušno pjeva jugoslavenske budnice, vraća nas na temu o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Nije čudo, ta nas tema opterećuje čitavo jedno stoljeće, pa još i prije i još i nadalje, još su itekako živi pronositelji te ideje i njihovi biološki nasljednici, a i inače iz povijesti tako teško izlazimo.

Za razliku od srpskog jugoslavenstva, koje je od Nikole Pašića preko Aleksandra Rankovića do Slobodana Miloševića, uglavnom homogeno služeći kao pokriće velikosrpskih ciljeva, hrvatsko je jugoslavenstvo heterogeno, ovisno o političkim konstelacijama i prilikama. Postoje barem četiri njegova tipa. Prvo je jugoslavenstvo Supilo-Trumbićeva tipa, koje je zapravo duboko hrvatsko. Čitava plejada intelektualaca, možda svi osim A.G. Matoša, zanosila se tom idejom na idealistički način, tražeći u njoj izlaz iz crnožute monarhije.

Jugoslavenstvo Budislava Grge i Danka Angjelinovića ili Đure Vilovića je izrazito protuhrvatsko, prokraljevsko, prorežimsko, a po svojim metodama terorističko. Riječ je, naravno, o Organizaciji jugoslavenskih nacionalista, od kojih će mnogi završiti baš u četničkom pokretu, pridružujući se koljačima vlastita naroda. Na udaru njihovih batina bili su ne samo radićevci i mačekovci nego i komunisti čija shvaćanja u to vrijeme nisu bila anacionalna.

Jugoslavenstvo Andrije Hebranga i Savke Dabčević Kučar je posve drukčije. Jugoslavija je okvir unutar kojega mora postojati nacionalna ravnopravnost temeljena na dosljednom federalizmu. Na tom je konceptu čitav niz hrvatskih antifašista došao u sukob s prevladavajućim jugoslavenskim unitarizmom i bio surovo maknut. Spomenimo, uz već spomenute, Ivana Supeka, Janka Bobetka, Većislava Holjevca, Ivana Šibla, Ivana Rukavinu, Franju Tuđmana, Miku Tripala, Miroslava Krležu...

Današnje je jugoslavenstvo, koje susrećemo sve češće u brojnih, dobro pozicioniranih medijskih i kulturnih djelatnika, najsličnije onom orjunaškom. Ne batinaju oni toljagama nego perom i jezikom, antifašizam im je samo pokriće za odbacivanje “fašističke države“, koja im je promašen projekt, ksenofobna i agresivna vukojebina. Iz dna duše mrze nacionalne stranke, Crkvu, branitelje i državu kao takvu.

Za razliku od Orjune koja se oslanjala na režim, ovi današnji orjunaši, koji negiraju i hrvatski jezik, oslanjaju se ponajviše na svoj bolesni kroatofobni fanatizam uz potporu određenih domaćih i stranih krugova. I ne može se reći da nemaju utjecaja na mase nezadovoljnika koji žive u “dobrim starim vremenima“.

Izdvojeno