Dodjeljivanje Zlatnog lava "Jokeru" bio je prilično subverzivan potez venecijanskog žirija pod predsjedavanjem argentinske festivalske/art filmašice Lucrecije Martel. Nagrada hollywoodskom projektu s porijeklom u DC-jevu stripu i logom studija Warner Bros otisnutim na njegovu zaglavlju zasigurno je nikad veća sabotaža festivalske tradicije, koliko god je "Joker" poštivao (i) kao komad art filma.

No, subverzija režisera i koscenarista Todda Phillipsa (hit-serijal "Mamurluk") zapravo je dvojaka, usmjerena i na hollywoodski blockbusterski "mainstream" kojim dominiraju stripovski superherojski spektakli DC-ja i još više Marvela. Ovog vikenda "Joker" će dojahati na "trojanskom konju" u američke/svjetske multiplekse i od njega se očekuje rekordno listopadsko otvaranje (preko 80 milijuna dolara samo u SAD-u).

Ukoliko mu se "trojanski konj" slučajno putem polomi, uhvatit će on taksi Travisa Bicklea i (ne)sretno stići na odredište da uvede nered. Anarhični "Joker" je "Taxi Driver" stripovskog/superjunačkog žanra, premda (ipak) nije najviši kalibar "Taksista" kao takvog da ga odmah na prvo gledanje proglasimo remek-djelom, možda tek na neko od idućih.

No, malo tko će kad uđe u kino očekivati da u Batmanovu neprijatelju i najpopularnijem strip-negativcu u povijesti vidi klauna iz Scorseseova taksija, Bicklea sa šminkom i manijakalnim (o)smijehom, što on upravo jest. "Taxi Driver" je jednaka inspiracija kao i strip "Killing Joke" Alana Moorea i Briana Bollanda.

Možda i zato da time Phillips vrati gledatelje/kritičare u vrijeme kad nije bila jasna podjela na festivalsku i repertoarnu publiku/festivalce i žanrovce nalik ovoj u novom mileniju, a koju "Joker" premošćuje. Tu je i Robert De Niro, iako u ulozi voditelja TV showa radi inverziju svog lika "stand-up" komičara Ruperta Pupkina iz (također Scorseseova) "Kralja komedije".

Na "Taksista" se "Joker" referira u više navrata, među ostalim na trenutak kad Travis od ruke napravi pištolj, usmjeri je/ga u svoju glavu i povuče okidač. To će oponašati Sophie Dumond (Zazie Beetz), susjeda Arthura Flecka (Joaquin Phoenix), pa i on sam, čak i prije nego postane Joker u transformaciji ekvivalentnoj Bickleovoj preobrazbi u indijanskog pankera s irokezom.

Najveći utjecaj Scorseseova klasika osjeća se, pak, u mračnom portetu psihički nestabilna lika i prikazu njegovog postupnog silaska u ludilo i otuđenja od društva koje ga je odbacilo, što je u "Batmanu" Tima Burtona jednostavnije riješeno bacanjem negativca u badanj s kemikalijama, odakle je izronio kao poremećeni Joker.

Bickle je imao PTSP od Vijetnama. Fleck ga ima od zlostavljanja (prošlost) i mlaćenja/ismijavanja (sadašnjost). A "Joker" se ponaša kao da ima PTSP od scena ratovanja u superherojskim filmovima. Nije šala: "Joker" je antisuperherojski film, možda i naizrazitiji takav dosad.

U "Jokeru" se puca po šavu, pa tek onda iz pištolja. Neakcijnošću i lišenošću CGI efekata Phillips dovodi žanr do gorkog "mamurluka" ovom psihološkom (krimi) dramom. Mada, njegova je vizija ponešto kompromitirana nedvojbenim uplivom producenata da ubaci - neizbježne? - konekcije s širim DC-jevim svemirom.

Od ludnice "Arhkham", zaslužne i za suvišni "drugi" kraj filma nakon sjajnog "prvog", do pojave Bruceova oca, Thomasa Waynea, te samog Brucea koji će izrasti u Batmana u potencijalnim nastavcima ili križanju s nadolazećom iteracijom Čovjeka-šišmiša u tumačenju Roberta Pattinsona, možda i sa serijalom o Harley Quinn s Margot Robbie iz kojeg je otpao slabašni Joker Jareda Leta.

Svejedno, najveća poveznica između superjunačkih (Marvelovih) blockbustera i "Jokera" dolazi u vidu spomenute glumice Beetz, znane po "Deadpoolu 2". Phillipsov film puno je bliži Nolanovoj trilogiji o Vitezu tame, samo još mračniji. "Joker" je prilično radikalan i beskompromisan u "korijenskoj" (re)prezentaciji lika i njegova nedjela, fokusiran na čovjeka od krvi i mesa koji se skriva iza šminke/maske, ne superjunaka skrivena iza piksela.

Joker postavlja tempiranu bombu anarhije poput prethodnika u interpretaciji Heatha Ledgera i Banea (Tom Hardy), uz razliku da sada nema Batmana da je deaktivira. Do kraja filma, otvorene pozivnice za kaos i otpor vladajućim garniturama u politici i na televiziji, "protivljenje bogatašima", naslovnice novina najavljuju "Ubijte bogate" kao novi pokret, rat klasa, a Gotham City je u plamenu i na ulicama vladaju nemiri.

Sve zaslugom Jokera na čiju stranu staju siromašni. Nakon što se pogleda "Joker", razumljiva je zabrinutost američke javnosti zbog mogućih nereda s obzirom na onaj slučaj kad je mladi Amerikanac došao na ponoćnu projekciju blockbustera o Batmanu "The Dark Knight Rises" odjeven kao Joker i otvorio vatru iz strojnice.

Bilo je to 2012., a u međuvremenu su mnogi Amerikanci nalik Arthuru sišli s uma i uzeli oružje u ruke ili se okrenuli nasilju, stoga je opravdan strah da bi "Joker" mogao inspirirati labilnije na nasilje. "Jesam li to samo ja ili je sve veće ludilo vani", upita Joker psihijatricu koja navodi "teška vremena". I jedno i drugo.

Pred nama je jedan prilično opasan film koji se odvija u imaginarnom gradu osamdesetih, ali nadolijeva ulje na vatru kolektivne psihoze današnjeg svijeta kao odraz akumulacije ludila i odlaska pojedinaca pa i čitavog društva preko ruba zdrave pameti, od Amerike nadalje. Opasan na način kao što su to bili "A Clockwork Orange", "Fight Club" ili "Natural Born Killers".

S potonjim filmom "Joker" dijeli temu medijskog senzacionalizma. U Arhuru, profesionalnom klaunu i nesuđenom "stand-up" komičaru, Joker je začet nakon scene u podzemnoj s ehom "Francuske veze", a rođen pred kamerama u televizijskom studiju i takav projiciran na desecima TV ekrana.

Fascinantan lik. Fascinantna je i "metodska" uloga: Phoenix glumi Arthura/Jokera kao da je bio na voćnoj dijeti od "Paklene naranče", suhonjav i mršav gotovo poput Batmana Christiana Balea u "Nestajanju" (izgubio 20-ak kila). Intenzivni glumac jednako impresivno dočarava interno i eksterno koji su neraskidivo povezani.

Kad Arthura opere neugodni poremećaj smijanja koji možda je i nije dio njegove klaunske točke, u busu ili na pozornici scenske komedije, dojam je kao da će mu iz prsiju izletjeti Alien. Nije to "glupo cerenje" kao kod teatralnog, da ne kažemo karikaturalnog Jacka Nicholsona kao nekakvog "trumpovskog" klauna.

U prvom "Batmanu" Nicholsonov Joker je rekao Vicki Vale "Uvijek se smijem izvana, zagledaj duboko, ja zapravo plačem", no njegove unutarnje suze nisu se osjetile. S druge strane, Phoenixove se osjećaju, mada je pustio vani samo jednu na početku filma kad je polako bojao lice ispred ogledala i namještao osmijeh od uha do uha - suza je potekla iz njegova oka i sa sobom preko obraza zakotrljala crnu šminku.

Čini se kao da Phoenixov plač izlazi napolje kroz smijeh i obratno. Plače od smijeha i smije se od plača. Smijeh i plač su povezani kao komedija i tragedija. "Mislio sam da je moj život tragedija, sad shvaćam da je jebena komedija", kaže Joker u filmu kojemu nije do smijeha. "Why so serious", pitao (bi) se Ledgerov Joker iz "Viteza tame".

Novi Joker nema neku poštapalicu tog tipa ili Nicholsonovu "jesi li ikad plesao s vragom na blijedoj mjesečini?" jer filmu je važniji on kao ubojiti Vicko, ne njegov ubojiti vic. U jednoj sceni će prekrižiti riječ "zaboravi" na natpisu "Ne zaboravi smješak", tako da ostane "Don’t laugh".

Ovaj Joker je (ili će biti) jednako ikoničan, ali ne želi biti "cool" kao prethodna dva, unatoč tome što pleše "kulerski" na Gary Glitterovu "Rock and Roll Part 2", valjda da se publika ne bi s njime do kraja identificirala iz gore navedenih razloga.

Zato se s njime posve identificirao Phoenix i otišao do metodskog ekstrema (auto)destrukcije možda više nego ikad prije, nastavivši tamo gdje je stao Ledger, pa i on sam s prethodnim filmom "Iskupljenje u New Yorku", u kojem je njegov lik također bio rastrojen i živio s majkom.

Za Phoenixa je Joker prirodan slijed, osobito nakon uloga u filmovima "The Master" i "You Were Never Really Here". Ledger, osobno, ostaje "broj jedan" baš zato što, nažalost, nije doživio da formira "ledgerovski" tip lika, kao što je Phoenix formirao "phoenixovski".

Međutim, Phoenix je uspio iskočiti iz svoje kože, ispariti u ulozi i postati Joker dušom i tijelom, ne ostati Phoenix, za razliku od Nicholsona koji je bio - Nicholson. "Predstavite me kao Jokera", traži Phoenix kao Arthur od voditelja TV showa. "OK, Joker si", potvrđuje ovaj.

Phoenix doista jest Joker. Neke scene su glumački upravo nevjerojatne, primjerice Arthurova priprema za nastup u TV showu montirana u formi "out-takeova". Jasno je da Phoenix ušao toliko duboko u lik da iz njega nije izašao nakon "rezova".