“Smatraj to profesionalnom pristojnoću.“ – “John Wick 2“ (2017.)
Oproštajni kadrovi “Johna Wicka 2“ Chada Stahelskog, nastavka ugodnog akcijskog iznenađenja iz 2014., neodoljivo podsjećaju na zaključak “Viteza tame“. Ne bojte se, nije ovo “spoiler“ ekvivalentan skoku Sigourney Weaver u lavu visoke peći na kraju “Aliena 3“ ili otkriću da je Bruce Willis duh u “Šestom čulu“, no preskočite idućih par redaka ako hoćete. Upravitelj manhattanskog hotela za plaćene ubojice “Continental“ Winston (Ian McShane) obavještava Johna Wicka (Keanu Reeves) kako se ugovor na njegovu glavu “proširio međunarodno“.
Daje mu sat vremena fore da uzmakne prije nego započne sveopći lov od aktiviranih atentatora. Sav natučen i izranjavan, Wick se daje u teturavi bijeg u nepoznato pred masom izvjesnih progonitelja u stilu Batmana u završnici “The Dark Knighta“. Samo smo čekali da čujemo filozofsku naraciju Garyja Oldmana “On je heroj kakvog zaslužujemo, ali ne i onaj kojeg sada trebamo“. Očekivanja je presjekao Wick s akcijskim šlagvortom oštrim poput noža koji mu dođe kao desert nakon obilne večere sa strojnicama i sačmaricama.
“Tko god dođe, ubit ću ih. Pobit ću ih sve!“, zavjetuje se Wick. “One-liner“ govori uglavnom sve što trebate znati o “Johnu Wicku 2“. Ubojice dolaze. Wick ih ubija. Sve do jednoga. No, analogija s “Vitezom tame“ nije bez veze. “John Wick 2“ je prema prvome “Johnu Wicku“ ono što “The Dark Knight“ slovi za “Batman Begins“ – u svakom smislu veći, bolji i razvijeniji nastavak, ujedno ponajbolja čista akcija novog milenija, zaslužna spomena u istoj rečenici s “The Raid 1&2“, “Crankom“, “The Bourne Ultimatum“ i “Exiled“.
Film se još dublje spušta u podzemni svijet plaćenih ubojica s nizom poslovnih kodova predstavljen u originalu i širi Wickov svemir koji nanovo čuje nemir. Ubojice se nalaze na svakom koraku, kriju među sumo borcima, uličnim sviračicama i beskućnicima predvođenima “morpheusovskim“ Kingom (Laurence Fishburne), poruke o ugovorima odašilju teleoperaterke u uredu “steam-punk“ scenografije iz filmova Terryja Gilliama, a organizacija traži poštivanje prekida vatre u svakom hotelu i obligaciju zavjeta svakog “markera“.
Kao sigurna luka za ubojice “Continental“ ima svoje podružnice od New Yorka do Rima, gdje hotel vodi Julius (Franco Nero). “Jesi li došao ubiti Svetog oca“, pita on Wicka. Naravno da nije, nećemo pretjerivati. Tu je da, zbog “markerskog“ dugovanja, ubije sestru (Claudia Gerini) talijanskog mafijaša Santina (Riccardo Scamarcio), duha iz njegove povijesti nasilja koji želi preuzeti mjesto na čelu Camorre. Zaludu Wicku pravdanje kako više nije “taj tip“. “Uvijek si taj tip“, prekida Santino Wickovu mirovinu, arhetipski pokušaj nalaska mira od “Komandosa“ i “Ramba II“ naovamo s pretečama loših penzionera.
Santino se pojavio točno u trenutku kad je junak zacementirao oružje iskopano u izvorniku, misleći da je završio s ubijanjem nakon finaliziranja osvete na početku “Johna Wicka 2“. Oružje zakopano u prvom činu izvući će se već u drugom prilikom Wickova dolaska u Rim na “kušanje“ kod oružana “someliera“, tražeći nešto “robusno, precizno, veliko i odvažno“, za početak i kraj kraj večeri. U Wickovu svijetu ne poštuje se Čehov, već “armije od jednog čovjeka“, makar on vojevao bitku protiv ruskih gangstera u uvodu filma, započetom usred potjere, kad je već jasno da ćemo svjedočiti nečem akcijski posebnom.
Odraz nadolazeće kolizije automobila i motora Stahelski hvata u crno-bijeloj filmskoj projekciji na zidu zgrade, nakon čega nas na Wickovu ekspertizu podsjeća ruski mafijaš (Peter Stormare). “Ubio je desetke zbog auta i šteneta, misliš da će sada stati. On je čovjek fokusa, predanosti i čiste jebene volje“, priča tip “ublažene“ priče o Wicku, spominjući i da je jednom olovkom sredio trojicu. “Tko to radi?“ Doista, nitko, ni Jason Bourne. S riječi, s kojima se njegov heroj ionako ne razbacuje, Chahelski prelazi na djela u izvrsnim akcijskim scenama (s)udaranja automobila ili ljudskih tijela u skladištu, ponekad i pomiješano.
U svom četvrtom akcijskom klasiku, nakon “Paklenog vala“, “Brzine“ i “Matrixa“, Reeves je na visini kaskaderskog zadatka - prima i zadaje udarce u parteru i na nogama, ispada iz auta bez vrata u koji se zabio taksi... Uvod je tek zagrijavanje za ono što slijedi. Žestoko puškaranje u rimskim katakombama i brutalna tučnjava u vlaku s Cassianom (Common) neupitni je dokaz kako u “kill 'em (all)“ modu “John Wick 2“ operira na znatno višoj razini doktorske “body count“ akcije od prethodnika, instant kulta za akcijske narkiće.
Koreografija “Johna Wicka 2“ nije ništa manje slojevita od “La La Landa“, ali akcijska remek-djel(c)a poput ovoga rijetko bivaju nominirana za Oscara, za razliku od mjuzikala. Da se u kinu pusti bez tona, “John Wick 2“ bi mogao djelovati kao mjuzikl, samo s pucanjem, ne pjevanjem. “Plesna“ koreografija akcije naslijeđena je i režijski potencirana od hongkonških “gun fu“ žanrovaca Johna Wooa (“Bolje sutra“, “Ubojica“, “Žestoki policajac“). Stahelski podvlači “gun fu frku“, iako rijetko usporava scene do baletnog “slow motiona“, zadržavajući sirovost novomilenijskih ekstremnih akcijskih filmova.
Akcija prošlosti i sadašnjosti, vjerojatno i budućnosti, izvanredno se ogledava u klimaksu lociranom u ostakljenom izložbenom prostoru modernog art muzeja s “refleksijama o duši“ koji daje “nove perspektive i uvide“, konkretno na završnicu kung fu klasika “U zmajevu gnijezdu“. Reeves od Schwarzeneggera i Stallonea u odijelu postaje Bruce Lee s pištoljem u možda i najelaboriranijoj akcijskoj sceni u posljednje vrijeme, sa staklenim hodnicima i odrazima prelomljenima u beskonačnosti žanra.
Leitch baca 'Atomic Blonde'
Mnogi “John Wicka 2“ nazivaju gerijakcijskim filmom, iako je Keanu Reeves navršio tek 50. Ako “John Wick 2“ to i jest, onda za doručak jede gerijakcijsku konkurenciju (serijal “96 sati“, “Pravednik“, “3 dana za ubojstvo“, “Gunman“, “November Man“). Svakako, film je osvježenje u vrijeme kad se klasični akcijski junaci većinski “moraju“ oslanjati na timove (“Nemoguća misija“, “Plaćenici“, “Brzi i žestoki“), čemu nije odolio ni generički “xXx: Povratak Xandera Cagea“, a s kojim “John Wick 2“ dijeli Ruby Rose u sporednoj ulozi (nijema atentatorica). Svaki pravi akcijski fan trebao bi moliti Boga da se Reeves naoruža za treći dio. Ili, kako kaže “matrixovski“ lik Laurencea Fishburnea, “molim vas, neka netko ovom čovjeku da pištolj“. Dok se to ne dogodi, ovo ljeto ćemo vidjeti prvi “solo“ projekt drugog redatelja prvog “Johna Wicka“ Davida Leitcha – akciju “Atomic Blonde“ s Charlize Theron.