Film: JOHN CARTER; SF akcijska avantura; SAD; 2012.
Režija: Andrew Stanton
Uloge: Taylor Kitsch, Lynn Collins
Distribucija: Continental
Ocjena: *** 1/2

Ogoljela pustoš nesagledivih krajolika i erodirane stijene od crvenog pješčanika u vesternima Johna Forda nagnali su i izvanzemaljce u hitu “Cowboys&Aliens“ da se tu osjećaju kao kod kuće. Spektakularne kulise Fordovih filmova doimale su se doista kao da pripadaju nekom drugom svijetu, nimalo nalik našem, ostavljajući publiku bez zraka kao da je na Marsu, u finalu “Potpunog sjećanja“. Tako, prilikom, recimo, desetog gledanja “Tragača“, maštovitiji sinefili mogli su u mislima lako transportirati Fordove junake na Crveni planet.

“Pixarovac“ Andrew Stanton (“Potraga za Nemom“) odgovara opisu maštovita sinefila, posebice kad se sjetimo njegova animirana blockbustera “Wall-E“. Kako je Stanton i redatelj, misli je pretočio u djela i “fordovskog“ junaka Johna Cartera (Taylor Kitsch) “telegrafirao“ na Mars poput telegrama u njegovom igranofilmskom prvijencu, 200 milijuna dolara skupoj 3D ekranizacije kultne SF priče “Princess Of Mars“ Edgara Ricea Burroughsa (tata “Tarzana“).

U “Johnu Carteru“ Burroughs je metafilmski štosno predstavljen kao nećak naslovna junaka koji u ključnim trenucima od njega (tumači ga Daryl Sabara) traži da bude “znatiželjni dječak“ i “povjeruje mu još jednom“, pa ispada kako su na papiru ovjekovječene ujakove “lude priče“. Na početku filma satnika Cartera opisuju kao donedavno iznimna konjanika i mačevalaca, “rođenog borca“. Sad je Carter (bivši) veteran Građanskog rata, ogorčen gotovo kao Wayneov Ethan Edwards (“The Searchers“) nakon što je bližnje također našao na zgarištu doma.

Sličnosti s Edwardsom prestaju dočim nadređeni Carteru kažu kako su “do grla u Apašima“, a on, znakovito, “na strani domorodaca“. Zašto znakovito? Zato što će Cartera - kad se “projicira“ na Mars, odnosno Barsoom kako ga zovu starosjedioci – ostvariti prvi kontakt upravo sa zelenim izvanzemaljskim domorocem iz ratničke rase Thark.

“Što li si, kvragu, ti“, pitat će jedan drugog kao Schwarzenegger i Predator. Poveznice s Indijancima ne staju na Tharkovima: Carter će baciti oko na “crvenu djevojku“ iz grada Helija, prelijepu Dejah Thoris (Lynn Collins), koja izgleda poput rasne Indijanke. “Ratnik mijenja oružje, ali ne i srce“, reći će Carteru marsovska kraljevna i ohrabriti ga da ujedini njezin narod s Tharkovima i povede u pobunjenički boj protiv tiranina, vladara grada Zodange, Thana (Dominic West), kojim makjavelistički, u sjeni, upravlja Matai Shang (dežurni “bad guy“ Mark Strong) iz enigmatične rase moćnih mistika Therna.

Dejah Thoris, deja vu. “John Carter“ umnogome podsjeća na Lynchovu “Dinu“ i Emmerichov “Stargate“, napose Lucasove “Star Warse“ i Cameronova “Avatara“. U jednom trenutku Carter će čak biti i obojan u plavo, kao prosječan Na'vi, iako je zapravo samo proliven krvlju golema bijelog majmuna, proburažena u gladijatorskoj areni, veoma nalik na onu iz druge epizode “Ratova zvijezda“ (“Klonovi napadaju“).

Romantične akcijske avanture Johna Cartera, mesijanskog spasitelja koji je okončao dugački građanski rat i postao kralja marsovske “džungle“, izvorno su ukoričene u arhetipski SF roman pred točno 100 godina. Burroughsove priče nadahnule su mnoge pisce i filmaše, budeći u njima usnulo djetinje čuđenje.

Davno prije nego što je Luke Skywalker svjetlosnim mačem vitlao u “dalekoj, dalekoj galaksiji“ i Jake Sully se zaljubio u Neytiri, postojao je, dakle, John Carter. Luke Skywalker i Jake Sully oduzeli su, međutim, Carteru prednost prolaza na velikom ekranu. Siroti Carter zasigurno se osjeća kao netko kome su proslavi vlastita, jubularna rođendana smazali tortu ispred nosa, izgađali ga s njezinim razmazanim ostacima i ispuhali balone na kojima bi poletio do vrhova box-officea kao starčić iz Pixarova hita “Up“ i ispunio proročanstvo “junaka čija je slava zapisana na nebu“.

U tom smislu, za Stantonov uradak simbolična je scena iz gladijatorske arene: obdaren pojačanom snagom i pokretljivošću koja bi posramila i jednog Tarzana, Carter skače visoko u vis i preskače bijelog majmuna, no okovi ga, uz snažan tresak, prizemljuju o pješčano tlo. Ako film ne luči “avatarsku“ magiju i opipljive emocije koliko smo očekivali od autora remek-djela “Wall-E“, ostaje utjeha da je Stanton snimio klasični, staromodni SF vesternskog štiha, “flashgordonovski“ naivan i “avatarski“ raskošan, svakako film iznad tipičnog, praznoglavog, bezdušnog blockbustera upakirana u šareni omot posebnih efekata, jer “pixarovac“ mijenja oružje (crtić-igrani), ali ne posve i srce.


Na vizualnoj razini Stanton je skočio gotovo do visoko postavljene Cameronove letvice: računalna grafika impresivno se stapa s opipljivim, grandioznim setovima, a dobar dio mamutskog proračuna otišao je upravo na pripadnike Thark plemena, sazdane od piksela umjesto krvi i mesa – CGI je fotorealističan, glumački uvjerljiv do najsitnijih detalja (u odličnim “performance capture“ ulogama nastupaju Willem Dafoe, Thomas Haden Church, Samantha Morton...).

No, budžetirani “John Carter“ je, rekosmo, vezan lancima za popularne prethodnike, osobito “Avatara“ s kojim dijeli heroja razapeta između svjetova, pravog sebe i vlastite “projekcije“, ekološku potku (umirući planet) i kritiku američkog imperijalizma, ovdje još očitiju usporedimo li marsovski pijesak s iračkim. Lance će pokidati samo vječito znatiželjni dječaci. Stanton i Carter od njih traže da (opet) vjeruju.

Mars (ne) napada Izvorni naslov Stantonova filma bio je “John Carter Of Mars“. “Mars“ je izbačen iz naslova, makar filmaši riskirali poveznicu s likom Noaha Wylea iz “Hitne službe“ (John Carter), jer donosi nesreću na box-officeu i kod kritike. Naime, nijedan film koji sadrži ime planeta (“Mars Attacks!“, “Mission To Mars“, “Ghosts Of Mars“, “Mars Needs Moms“...), nije se proslavio. Mars se pokazao kobnim čak i za filmove koji se na njemu odvijaju, a nemaju ga u naslovu (“Red Planet“, “Doom“). Zapravo, jedini uspješan film lociran na Mars dosad je bio “Total Recall“. Ironije li, crveni planet je maknut iz radnje novog “Potpunog sjećanja“, premda je Arnie u originalu bio izričit u riječima “Get your ass to Mars!“. No, s obzirom na osrednje otvaranje "Johna Cartera" u Americi, odluka producenata "Total Recalla" ne čudi. "John Carter" je, dakle, u prvom vikendu na matičnom teritoriju zaradio 30-ak milijuna dolara. U svijetu je prošao znatno bolje, sa utrškom od nekih 70 milijuna. I u Hrvatskoj je film u prvih tjedan dana najgledaniji, što je sjajan rezultat - naime, ne prikazuje se u najjačem lancu domaćih multipleksa.

S crtića na film Andrew Stanton je, nakon “dreamworksovca“ Andrewa Adamsona (“Kronike iz Narnije“) i kolege “pixarovca“ Brada Birda (“Nemoguća misija IV“), drugi redatelj koji je animirani film zamijenio igranim, što bi mogao postati novi trend. Zanimljivo, u posljednje smo vrijeme svjedoci redateljske tranzicije s igranih filmova na animirane, što potvrđuju primjeri Georgea Millera (“Ples malog pingvina“), Zacka Snydera (“Legenda o čuvarima“) ili Gorea Verbinskog (“Rango“).

Taylor Kitsch u zvjezdanom usponu Taylor Kitsch i Lynn Collins već su zajedno glumili u hitu “X-Men početak: Wolverine“. On je bio Gambit, ona Wolverineova ljubav. Kitsch je zvijezda u usponu - u travnju ga gledamo u još jednom potencijalnom blockbusteru, SF akciji “Battleship“, do kraja godine vidjet ćemo ga i u novom filmu Olivera Stonea “Savages“, a za 2013. ima tempiran projekt “Lone Survivor“.