Prijašnji filmovi o Jasonu Bourneu imali su sufiks iza prezimena akcijskog junaka u izvedbi Matta Damona. “Bourneov identitet“ (2002.), “Bourneova nadmoć“ (2004.), “Bourneov ultimatum“ (2007.). Najnoviji se, pak, zove - “Jason Bourne“. Puno ime i prezime u naslovu četvrtog, “comeback“ filma o amnezičnom bivšem agentu CIA-e stavljeno je da podsjeti tko je zapravo čovjek kojemu “ime znate“, a ako je publika od 2007. možda postala zaboravna poput Bournea, “Jason Bourne“ se otvara “flashbackom“ na prethodnike. Jer, kako je “Bourne“ serijal veoma isplativ i do ove godine je bilo upitno hoće li mu se vratiti Damon i redatelj Paul Greengrass (potpisao izvrsni drugi i još bolji treći film), studio Universal Pictures je 2012. pustio u kina “Bourneovo naslijeđe“ s Jeremyjem Rennerom u ulozi “bourneovskog“ agenta Aarona Crossa.
Nesumnjivo, “Jason Bourne“ je rođen da gledatelji zaborave prethodni film i zapamte jedinog Bournea. A njegov naslov frapantno podsjeća na posljednjeg “Ramba“. Nakon “Ramba III“ povratnički film o herojskom vijetnamskom veteranu zvao se “John Rambo“, čime se zasigurno htjelo izbjeći isticanje visokog broja nastavka u naslovu. Sličnost Bournea s Rambom, međutim, ne jenjava samo s naslovima “četvorki“. U “Jasonu Bourneu“ naslovnog lika srećemo na egzotičnoj grčko-albanskoj granici, gdje dolazi na borbu golim šakama, dok se Rambo u uvodu “trojke“ borio (štapovima) na Tajlandu. Tako Bourne danas živi, poput Ramba nekoć – povučeno, od danas do sutra, daleko od sustava u koji je izgubio vjeru, ali ne posve i akcije. Još uvijek je više nego dovoljno mišićav i protivnike obara jednim krošeom. Spreman je kad dođe vrijeme za pravo akcijašenje.
Jasno, to vrijeme će doći – jednog dana kontaktira ga bivša operativka CIA-e Nicky Parsons (Julia Stiles) i otkriva mu da agencija ima novi program za super-agente, “još gori“ od onog koji je njega, Davida Webba, pretvorio u Bournea, stroj za ubijanje isprana mozga. Iako se Bourne samo želi “maknuti iz mreže, preživjeti“, kopka ga napokon doznati potpunu istinu o svojoj prošlosti koja mu ionako konstantno u “flashbackovskim“ fragmentima dolazi na oči i ne izlazi iz sjećanja, bio on u osami ili ne. Bourneu govore stvari kakvih se naslušao i Rambo na temu akcijskog razloga svoga postojanja - “ne može pobjeći od svog djela“ (akcije), “neće nikad naći mir dok ne prizna tko je“ (mašina za borbu) i tome slično. Damonova karijera nije toliko isprepletena s likom kao Stalloneova s njegovim da ove stvari posjeduju metafilmske konotacije, no “Bourne“ trilogija je obilježila novi milenij unutar akcijskog i špijunskog žanra kao što su “Rambo“ filmovi označili osamdesete.
Dok je “Identity“ Douga Limana još razmjerno klasično režiran akcijski triler, u “Supremacy“ i “Ultimatumu“ na snazi je - za žanr - prijelomna uporaba nespokojne, uzvrpoljene “dokumentarističke“ kamere i rapidnih sječenja kadrova. To je potom postala uredba svakog modernog akcijskog filma (od konkurentskih “Bondova“ i “Takena“ nadalje) da slobodno možemo govoriti o redefiniciji žanra, ali s pokrićem. Estetika akcijskog kvadizokumentarizma ili “povišenog realizma“ i kadrovi prosječne dužine od neke četiri sekunde savršeno su prianjali urgentnosti Bourneovih hitrih (re)akcija, pa i sveopćoj stresnoj žurnosti novog milenija sa rastancima koji “bivaju lakši s vremenom“ i minutama koje prolaze kao sekunde, a koju je ovaj utjelovio bolje od svih novijih akcijaša. Kako junak “nema mira“ i dvojbeno je da će ikad pronaći spokoj, logično je da ga nemirna kamera prati u stopu i u ovom filmu, makar sa njim ne skače kroz prozor istovjetno “Ultimatumu“.
“Jason Bourne“ neće redefinirati žanr kao “Nadmoć“ i “Ultimatum“, no hiperkinetička režija je u duhu prethodnika, usporediva s brzim vlakom koji nakon jednog reza munjevito ulijeće u kadar i vozi junaka u slijedeću akciju, počevši od Atene pod izvanrednim stanjem preko Berlina i Londona do Las Vegasa. Globalna kolebanja u nestabilnu svijetu oko nas učinila su svoje od 2007. naovamo i “povišeni realizam“ načinila “povišenijim“, stoga nije čudno da je prva veća akcijska scena ambijentirana tijekom atenskih prosvjeda, ako je već spektakularno blockbustersko finale locirano na ulice Las Vegasa sa SWAT-ovim kombijem kako čisti sve ispred sebe. Atenom juri Bourne na policijskom motociklu izbjegavajući šmrkove vode u bijegu od plaćenika kodnog imena Faktor (Vincent Cassel) sa zadatkom da ga uspava. To nije sve. Nicky je hakirala CIA-u (“možda bude gore nego Snowden“) da razotkrije njihove “crne“ operacije i podaci izađu u javnost.
Pod vodstvom Roberta Deweya (klasični Tommy Lee Jones) i njegove pomoćnice Heather Lee (dojmljiva friška oskarovka Alicia Vikander) CIA ne stvara samo novi program za agente, već ima svoje nadzorne prste u internetskoj platformi iz domene društvene mreže mladog osnivača Aarona Kalloora (Riz Ahmed) kako bi poboljšala prismotru nad milijunima korisnika. Prilično provokativno, zar ne? Politički angažirani Greengrass (“Let 93“, “Slobodna zona“) sa zadnja dva “Bournea“ je tematizirao legalizirane metode CIA-inih mučenja iz Bushove ere i uopće poslušnost Amerikanaca opranih mozgova na domaćem ili stranom terenu. Sada je nadahnut paranoidnom aferom “WikiLeaks“, sveopćim nadgledanjem i Edwardom Snowdenom, protagonista Oscarom nagrađena dokumentarca “Citizenfour“ koji je dijelom inspiriran “Bourne“ filmovima. Puni krug između stvarnosti i (akcijskog) filma je zatvoren.
Isti film, drukčija recenzija
Nezaboravno zatvaranje “Bourneova ultimatuma“ (2007.) Paula Greengrassa bilo je zrcalni odraz otvaranja “Bourneova identiteta“ (2002.) Douga Limana. U “Identitetu“ je Jason Bourne (odlični Matt Damon) nepokretno plutao morem usred olujne noći, kad su ga “upecali“ ribari. U “Ultimatumu“ Bourne naizgled beživotno pluta ispod mračne površine newyorškog East Rivera. No, najednom se pokrene i počne plivati kroz tamu prema udaljenim tračcima svjetla, praćen pogođenom Mobyjevom elektronikom “Extreme Ways“.
“The Bourne Ultimatum“ savršeno je zaokružio trilogiju. Nastavak, realno, nije bio potreban, ali je za njega s takvim krajem ostavljen prostor. Bourne je živ. “On je tamo negdje“, obznanjeno je u “Bourneovu naslijeđu“ (2012.) Tonyja Gilroyja, “Bourne“ filmu bez Bournea, s Jeremyjem Rennerom u ulozi sličnog agenta drugog imena. Jedino je bilo pitanje hoće li samo fanovi zamišljati odgovore na pitanja gdje je točno i što radi ili će to napraviti i Greengrass i Damon. Danas, gotovo deset godina poslije “Bourneova ultimatuma“, odgovor je stigao. Eno ga na granici Albanije i Grčke, životari niskoprofilnim borbama bez rukavica i leti ispod radara. Ali, ne zadugo.
U “Jasonu Bourneu“ bivši agent CIA-e se vraća u igru zaslugom nekadašnje operativke Nicky Parsons (Julia Stiles; konstanta serijala od 2002.) koja, među ostalim, na USB sticku posjeduje vitalnu informaciju o njegovoj prošlosti i ocu Richardu Webbu (Gregg Henry), CIA-ovcu koji nije htio sina pretvoriti u ubojicu. Iako je pokušao pronaći “neki drugi put“, Bournea neminovno stižu “extreme ways“ kad mu se za petama nađu CIA-ovci (propatriotski Tommy Lee Jones i Alicia Vikander pokeraškog lica) želeći ga vratiti natrag u program ili uspavati, pri čemu ovo potonje ispada poželjnija opcija kad se uposli atentator Faktor (ubojiti Vincent Cassel).
Poznavatelji serijala znaju što to podrazumijeva. Puno ekstremne akcije, ali i intrigantne ideologije. Ovaj put, konkretno, post-“WikiLeaks“/Snowden politike vezane za plasiranje u javnost prljavog rublja institucija kvarnih za društvo i (“online“) slobodu privatnosti od CIA-ina monitoringa. “Naši neprijatelji su postali sofisticirani“, veli šef CIA-e Dewey (Jones), koji čitav film prodaje istinite laži. Nakon što prođe kroz svoju povijest i dobije odgovore, Bourne shvaća kako je “postao obavještajac zbog laži“ i da nikad neće pronaći svoj mir, što mu i Dewey govori, vrbujući ga da se vrati u agenciju u finalnoj verbalnoj konfrontaciji.
U ovom filmu Bourne je škrtiji na riječima nego prije, no zato je izdašan u akciji, podjednako realističnoj (Atena) i filmičnoj (Las Vegas), sastavljenoj od tučnjava i jurnjava punih modrica koje su mnogi akcijski trileri novijeg datuma oponašali, ali nikad nadmašili. Ispraćen nemirnom kamerom, Bourne sada lomi nogu od stolice i koristi je za obranu/napad onako kao što je to radio s zarolanom novinom u “Bourneovoj nadmoći“ (2004.), a redatelj potencira newyoršku potjeru iz “Ultimatuma“ s prometnim rusvajem po kolnicima Vegasa. Greengrass jedva da na trenutak primiruje kameru. Dokle Bourne nema mira - ima nastav(a)ka.