Hoćete kronološku verziju događaja? – priupita Jackie Kennedy (Natalie Portman) neimenovanog novinara (Billy Crudup). Lik reportera, utemeljen na Theodoreu H. Whiteu iz časopisa "Life", htio bi dobiti kronologiju atentata na Johna Fitzgeralda Kennedyja u prvom intervjuu njegove supruge Jackie nakon tragedije u Dallasu 1963., ali ona, rastresena, leti naprijed-natrag u vremenu. "Samo tražim istinu", objašnjava novinar. No, kako bi je mogao teško pronaći, zadovoljit će se, kaže, pričom koja je "uvjerljiva", pomirivši se s time da će ovo ionako biti Jackiena "verzija događaja".

U ovoj dijaloškoj partiji kriju se gotovo sva pregnuća kultnoga čileanskog redatelja Pabla Larraina ("Tony Manero", "Ne", "Klub", "Neruda") u njegovu prvom filmu na engleskom jeziku – "Jackie". Biografske drame obično tendiraju kronološkim i "objektivnim" verzijama nekog događaja, međutim Larrainu nije do klasično linearnog računanja filmskog vremena pored fragmentiranog narativa iz subjektivne Jackiene perspektive. Čileanac presijeca intervju "flashbackovskim" Jackienim fragmentima prije/poslije ubojstva Kennedyja (Caspar Phillipson) i tako slaže "puzzle" njezina lika i djela, uz tu slobodu da slaganje nužno ne dovrši do kraja i finalno sastavljanje preostalih sličica preuzme publika.

Naravno, najupečatljiviji fragmenti i najsnažnije scene usko su vezane uz atentat i onih nekoliko kobnih sekundi – prodorni zvuk metka, prsnuta Kennedyjeva glava u Jackienu naručju i kapljice suprugove krvi na njezinoj savršenoj ružičastoj Chanelovoj opravi i lijepom licu koje će, u krupnom planu, sva u suzama, brisati maramicama, potom i pod tušem sprati svu crvenu boju sa tijela. Larrain nesumnjivo traži istinu o Jackie, ali znajući da ona nije dosežna, zadovoljava se i uvjerljivom pričom iz originalnog scenarija Noaha Oppenheima (dosad specijaliziran za adaptacije teen-bestselera "Labirint: Nemogući bijeg" i "Trilogija Različita: Odana 1. dio").

Na koncu konca, Jackie se sama u filmu pita "je li istina samo ako je nešto zapisano". O Jackie je bilo bezbroj napisa, no jesu li svi bili istiniti? Vjerojatno nisu. Zato Larrain i odlična Portman daju više verzija Jackie, riskirajući da je time emotivno distanciraju od publike i lišavaju poistovjetljive ljudskosti, a film povišenih osjećaja, topline i prisnosti. Različite ličnosti Portmanice tako su se zrcalile u psihološkom trileru "Black Swan", gdje je njezin lik također boravio između privida i zbiljnosti, samo na tamnoj strani (američkog) sna.

Za ulogu Crne labudice Natalie je osvojila Oscara. Sada ide po drugi zlatni kipić izvedbom ružičaste udovice koju portretira kao nekakvu enigmatičnu mitsku figuru, kraljicu dvorca Camelot iz legende o kralju Arthuru, ovdje simbolično prenesene na Bijelu kuću i Kennedyja. Slušajući pjesmu "Camelot" u izvedbi Richarda Burtona, Jackie govori kako je u "jednom kratkom i sjajnom trenutku" postojao Camelot za "sretne krajeve zauvijek", kao iz bajke. Za nju i Ameriku čiju je povijest oblikovala stvorivši mit od Kennedyja i njegove ostavštine upakiran u predstavu za narod, ali i svoga imena, praveći "pompu" i za sebe samu.

"Prošao je tek tjedan, a već ga žele spremiti na policu kao artefakt", rekla je novinaru koji joj je komplimentirao kako bi mogla imati karijeru na TV-u, i pogodio. Tanka je granica između stvarnog i glume u trenucima kad je Jackie, skrivena iza crnog vela udovice, iskoristila suosjećanje cijele zemlje i pošto-poto organizirala spektakularnu procesiju za Kennedyja poput Lincolnove ("mora biti predivno") do te mjere da je njegov sprovod ispao njezin "projekt iz taštine", premda je potonji američki predsjednik napravio nemjerljivo veća postignuća.

"Bit će drugih velikih predsjednika, ali ne i drugi Camelot", prognozira to Jackie dok se "Jackie" nalazi u kinodistribuciji istodobno s inauguracijom novog vladara Bijele kuće. Interesantno, zar ne? Ipak, između javnog i privatnog, Amerike i Jackie, Larrain se opredjeljuje za introspekciju titularnog lika i njezina česta lutanja po opustjelim hodnicima Bijele kuće s tišinom prekinutom samo moćnom glazbom Mice Levija koja pogađa unutarnja trvenja. Važnija događanja u danom razdoblju u zemlji koja je pretrpjela težak udarac, Larrain rekreira u drugom planu – preuzimanje dužnosti predsjednika SAD-a Lyndona B. Johnsona (John Carroll Lynch) u "Air Force Oneu", TV smaknuće Kennedyjeva atentatora Leeja Harveyja Oswalda...

I lik Jackie je rekreacija prave Jackie, izvrsna gluma glume, ekvivalentno Larrainovoj rekonstrukciji arhivskih crno-bijelih snimki ponekad ispremiješanih s autentičnim kadrovima, poput pokazivanja njezinih renovacija interijera Bijele kuće TV ekipi CBS-a, kad joj je savjetnica Nancy Tuckerman (Greta Gerwig) iza kamere gestikulirala da navuče osmijeh na lice glumice. "Izgubiti predsjednika je kao izgubiti oca, a vi ste bili majka", rekao je novinar glumici na kraju intervjua. Često snimajući Jackie u odrazima zrcala koji je podvostručuju ili potrostručuju, Larrain naznačuje njezine multiple uloge žene (šefa države, koja izlazi iz njegove sjene), majke (Kennedyjeve djece, američkog naroda), kraljice (Camelota, Bijele kuće). Negdje između svih tih refleksija nalazi se odgovor na pitanje tko je osoba iza crnog vela i ružičaste haljinice.