Idete dalje od mog srca – kazuje Daniel Blake (komičar Dave Johns) na zdravstvenom pregledu ženskoj osobi koja se predstavlja kao “healthcare professional“ i testira strpljenje 59-godišnjeg udovca i stolara iz Newcastlea. Ekran je ispočetka zacrnjen u filmu “Ja, Daniel Blake“ i samo slušamo muški i ženski glas u “offu“. Profesionalka zdravstvene zaštite postavlja Danielu niz suvišnih pitanja o njegovoj motorici, rukama, prstima, svemu samo ne bolnom srcu. “Pokušavam vam reći, ne slušate. Pričajmo o mom srcu“, nastoji Daniel skrenuti pozornost na bitno, no njegova je sugovornica gluha poput birokracije u kojoj će se nesretnik zapetljati.

Tad ga već i vidimo, ne samo slušamo na razgovoru za potrebe procjene je li spreman ponovno početi raditi, teatru apsurda koji redatelj filma “I, Daniel Blake“ Ken Loach snima ozbiljan kao srčani udar, unatoč nazočnosti komičara Johnsa. Daniel je proživio infarkt i već na papiru odgovorio na niz pitanja “fit for work“ testa, ali “healthcare professional“ svejedno upire po njima, okolišajući na njegovu napomenu o srcu. Doktor je Danielu naredio da ne smije raditi dok se oporavlja od srčanog udara, a nema ni prava na mirovinu. Od britanskog Zavoda za zapošljavanje on doznaje kako jedino što može napraviti da od države primi kakvu-takvu socijalnu pomoć jest aktivno tražiti posao (tzv. jobseeker’s allowance).

Ironija je da poslova ionako nema u gradu i okolici, a čak i da ima, Daniel ih ne može prihvatiti zbog doktorove opaske o “serious health condition“, koliko god želi natrag na posao, štoviše očajan je da se vrati raditi. Zapetljan u gordijski čvor zdravstvene administracije i osobito državne birokracije odgovorne za odobravanje socijalne pomoći, stegnut čvrstom rukom Kafke, Daniel pokušava sačuvati dignitet i sprijateljuje se s još jednom žrtvom okrutna sustava, majkom dvoje djece Kattie (Hayley Squires).

Kroz priče dvoje likova ispisane rukopisom Loachova kućnog scenarista Paula Lavertyja i odglumljene dojmljivim naturalističkim interpretacijama neprofesionalnih glumaca, “bolesnog čovjeka koji traži nepostojeći posao“ i žene preseljene iz Londona u “dickenovski“ stan u nepoznatom Newcastleu, britanski filmaš oslikava današnju Veliku Britaniju kakva se ne viđa često u filmovima, ali je prepoznatljiva hrvatskom svagdanu.

Kattie je uhvatila krivi bus i zakasnila na sastanak u Zavodu za zapošljavanje, izgubivši time pravo na povlastice. “Treba se držati pravila“, govori joj jedan od zaposlenika Zavoda i zove zaštitara da je izbace prije negoli napravi “pravu scenu“, a Daniel se ne može načuditi onome što vidi i čuje. “Što je vama, ljudi“, zavapi on, ali nitko ga ne čuje, osim Kattie i, dakako, Loacha koji, protivno onoj ženi s početka teksta, idu bliže Danielova srca i dopuštaju mu da priča o njemu, zapravo saslušaju što ima reći. Jako je dirljivo njegovo otvaranje duše Kattie i klincima o pokojnoj supruzi.

Loachu ponekad ne trebaju riječi da uprizori snažan trenutak, primjerice kad sudari dva svijeta i uokviri sirotog Daniela ispred skupocjena izloga ukrašena slikom manenenke. Scene s Danielom kako ispunjava formulare na računalu prvi put se služeći mišem i stavljajući ga doslovce na ekran u neznanju upravljanja kursorom mogu se shvatiti kao nekakav Loachov sramežljivi pokušaj humora i prigušene demonstracije Johnsova komičarstva, no rijetko će se tko normalan smijati na prizor “handyman“ starčića ponižena i pregažena tehnološkim vremenom u svijetu koji je krenuo dalje bez njega.

Britanski režiser je zadnjih godina znao snimiti lakonotnije i komercijalnije naslove (“U potrazi za Ericom“, “Danak anđelima“), međutim “Ja, Daniel Blake“ je njegov povratak dramskom dokumentarizmu, političkom aktivizmu i socrealizmu sivih kadrova, povremeno osunčanih zrakama humanizma, dobrote i solidarnosti na djelu jer “svi trebamo vjetar u leđa tu i tamo“. S brigom za “dobre i poštene ljude koji završe na ulici“ i porivom da snimi remek-djelo, što mali-veliki film “I, Daniel Blake“ ipak nije, ponekad se Loach znade melodramski zanijeti u degradirajućoj mizeriji i siromaštvu. Recimo, u Kattieinoj nagloj odluci da se okrene najstarijem zanatu na svijetu kad joj “posao“ ponudi zaštitar iz dućana nakon što ju je uhvatio u krađi ženskih stvari (ulošci, žilet).

Opet, Loach uglavnom pogađa bit i udara u trbuh koji kruli od gladi sa scenom kad mlada majka otvori limenku graha u banci hrane i navali jesti. Dokudrama se penje do vrhunca Danielovim ispisivanjem vlastitih prava sprejem na zidu Zavoda (“I Daniel Blake demand my appeal date before I starve...“) i Loachovim dokumentarističkim hvatanjem spontanih reakcija slučajnih prolaznika na njegov čin prije nego što ga odvede policija – jedni se zgražaju, drugi ga podržavaju, treći traže “selfieje“ s njim. “Loachovski“ dokumentarizam, socrealizam i politički aktivizam tu postaju jedno.