Uzbudljivu eru u svijetu autoindustrije na velike ekrane donosi "Izazivač: Le Mans '66." redatelja Jamesa Mangolda. Izvorni, američki naslov filma upotpunjuje širu sliku – "Ford v Ferrari". Dakle, Ford protiv Ferrarija na utrci 24 sata Le Mansa 1966. godine. Priča o mitskom rivalstvu autobrendova preseljena je u kino iz stvarnosti.

Zanimljivo, isprve je Henry Ford II (glumi ga dramatičar Tracy Letts) pokušao kupiti Ferrari, odnosno napraviti fuziju dviju autokompanija. Enzo Ferrari (Remo Girone) shvatio je Fordov prijedlog kao uvredu kad je u ugovoru pročitao nezgodnu stavku u vezi Le Mansa i radije je dopustio da njegovu kompaniju kupi Fiat.

Usput je preko izaslanika povrijedio ego i ponos američkog konkurenta ("On nije Henry Ford nego Henry Ford II") i njegovu manufakturu nazvao "ružnom tvornicom ružnih malih auta". Rat je objavljen, a centralna bojišnica postaje trkaća staza Le Mansa u Mangoldovu filmu.

Godinama je Ferrari dominirao Le Mansom i Ford je htio preoteti njegovu dominaciju. "Nije prvi put da Ford polazi u rat u Europi", rekao je osvetom gonjeni Henry II referirajući se na to da je Ford Motor Company 1941. konstruirao zrakoplove-bombardere.

Ford je prikazan kao osorni kapitalist ("James Bond ne vozi Ford zato je je degenerik") koji gleda kako ojačati prestiž kompanije u vječnom strahu od možebitne kapitulacije. Mangold ga predstavlja kako naređuje posilnima da ugase strojeve u tvornici. "Čujete? To je zvuk kad Ford prestane poslovati", govori Henry II, željan novih ideja.

Jednu, ključnu, daje mu "fordovac" Lee Iacocca (Jon Bernthal), onu o Le Mansu i "razmišljanju kao Ferrari". "Ferrari osvaja Le Mans, ljudi hoće dio te pobjede". Nakon neuspjele fuzije s talijanskom firmom, Ford odlučuje investirati sve što može u trkaći automobil i pripadajući tim (najbolje inženjere, vozače...) da dosegne Ferrarija i prekine njegov pobjednički niz na Le Mansu gdje američki auto nije nikad odnio pobjedu.

Tu u njegovu priču ulaze Caroll Shelby i Ken Miles (odlični Matt Damon i Christian Bale). Shelby je prvi Amerikanac koji je osvojio 24 sata Le Mansa, ali se povukao zbog problema sa srcem i sada prodaje automobile. Temperamentni Britanac Miles je izvrstan vozač, ali nije "people person".

Zato Fordova desna ruka i predsjednik odbora Leo Beebe (pogođeno ljigavi Josh Lucas) traži od Shelbyja da stavi "primjerena vozača u Forda". No, Shelby je i sam vozio utrke, stoga zna da se "pobjeda ne odnosi odborom", već za nju treba vozač koji shvaća stroj, onako kako ga i on sam shvaća.

U tom shvaćanju stroja, automobila, trkaćoj stazi kao drugom domu za vozača i osjećaju dosezanja 7000 okretaja u minuti, krije se suncem okupana metafizička filozofija filma. Shelby je iznosi nadahnuto kao Clooneyev kapetan kočarice svoju filozofiju u "Oluji svih oluja".

"Kad auto dosegne 7000 okretaja u minuti, tamo ti se postavi pitanje 'tko si?'". Na to se lijepo nadovezuje i Milesova relativno slična filozofija "Auto ubrzava, sve ostalo usporava". Ubrzavanje i broj okretaja dosegnuti su od početne crte filma, u prvoj sceni Shelbyjeve utrke na Le Mansu koja postavlja "Izazivača" kao audiovizualno iskustvo stvoreno za kino.

Zaglušujući zvuk automobila, njegovih konjskih snaga i same utrke vibrira iz zvučnika i kola kroz tijelo gledatelja, miris zagrijana metala, spaljenih guma i benzina širi se s ekrana, subjektivna kamera postavlja publiku na mjesto vozača. Nominacije za Oscara barem u sporednim/tehničkim kategorijama (kamera, zvuk, montaža...), ako ne i one glavne (film, režija, uloge...), trebale bi se podrazumijevati.

"Le Mans '66." je imerzivni, propulzivni i fotogenični kinodoživljaj, najživlji na trkaćoj stazi, gdje izaziva, nerijetko i pretječe, sve prethodne filmove o autoutrkama ("Grand Prix", "Le Mans", "Dani groma", "Utrka života"...), ali i "Brze i žestoke".

Snimljen je tako da može zadovoljiti fanove akcijaša Stevea McQueena ("Le Mans") i Vina Diesela ("Fast&Furious"), gledati se u kinu "Karaman" i multipleksu s 4D dvoranom i zadnjim krikom "surround" sistema. Istovremeno je "old school" i moderno spektakularan, premda modernosti pristupa iz tradicionalnog filmskog ugla.

To znači da je lišen kompjutorskom animacijom unaprijeđenih prizora u pogibeljnim scenama jurcanja, pretjecanja i sudara koji, ovako, izgledaju realistično i uvjerljivo opasno, podižući tenziju utrke. Za upravljačem trkaćih auta nalaze se ljudi od krvi i mesa, glumci i kaskaderi, a ne pikseli.

Dojma smo da je Bale (za promjenu u relativno "normalnom" izdanju, bez frapantnog viška ili manjka kilograma) dosta toga odvozio sam i profesiji vozača pristupio "metodski" u filmu kojemu je najveći kompliment da bi ga zasigurno volio pokojni McQueen, u konačnici vjerojatno više od Diesela.

Zapljeskao bi Mangoldu i John Frankehneimer, redatelj "Granx Prixa" s Jamesom Garnerom i Yvesom Montandom u glavnim ulogama, kao i Tony Scott ("Days Of Thunder" s Tomom Cruiseom). Stotinjak minuta treba da "Ford v Ferrari" stigne do "najteže, najmukotrpnije utrke na svijetu", kojoj prethodi Milesova vožnja na Daytoni, ali dvoipolsatni film protječe brzo zahvaljujući režijskoj, glumačkoj i audiovizualnoj dinamici.

Posljednji zavoj "Izazivača" je vraška vožnja, nadmetanje u tradiciji "Rockyja" i klasične mitologije sportskog epa. Zapravo, film je klasičan američki u najboljem smislu te riječi i izgleda kao da je snimljen u realnom vremenu sjajno dočaranih šezdesetih ili - još preciznije - dekadu kasnije, sedamdesetih.

Svojevrsni bratski film Tarantinovu "Bilo jednom u... Hollywoodu", "Izazivač" je dobrodošla "retro" nostalgija za vremenom kad je američka/hollywoodska kinematografija bila bez premca. Možda Mangold nije popularan kao Tarantino, ali je svestran i verziran u klasičnu američku kinematografiju i njezine žanrove, poput glazbenih biografija ("Hod po rubu"), romantičnih komedija ("Kate i Leopold") te napose vesterna ("U 3:10 za Yumu").

Taj žanr Mangold voli modernizirati ("Copland", "Logan"), toliko da bi i ovaj film mogli nazvati vesternom s trkaćim automobilima umjesto konja i junacima-kaubojima koji se pokušavaju othrvati vladajućem (kapitalističkom) sistemu Divljeg zapada. Kako bilo, nekoć je ovakav tip filma s glumačkim zvijezdama u naponu sjaja bio sastavni dio "mainstream" kinorepertoara.

Danas se smatra riskantnim u eri vladavine franšiznih superherojskih blockbustera kakve je radio i Mangold ("The Wolverine", "Logan"). Interesantno je da Mangold površinski zadovoljava suvremenu kinopubliku scenama automobilističkog "fast&furious" spektakla, ali njegov film ispod površine krije subverzije koje razbijaju okvire (arhe)tipskog sportskog žanra.

Primjerice, u sceni tučnjave Shelbyja i Milesa redatelj neće publici omogućiti da otkrije tko je jači, Jason Bourne (Damon) ili Batman (Bale); njihova makljaža je obična, pa i prilično traljava. A veći dio za Mangolda osobnog filma ustvari oslikava korporativnu politiku protiv koje se bore Shelby i Miles.

"Ford v Ferrari" je film o "versusu" američkog i talijanskog autobrenda kao Davida protiv Golijata, ali i još više o duelu srčanih kreativaca poput Shelbyja/Milesa s Henryjem II, Beebeom i sličnima kojima je važnija birokracija i "brending", tipa da tri Forda zajedno prijeđu crtu na Le Mansu, umjesto da Miles kao naj-vozač ostvari rekorde.

U Shelbyju i Milesu, protagonistima koji će ostaviti srce na cesti makar doživjeli prometnu nesreću, Mangold vidi sebe samoga, a u Henryju Fordu II i Beebeu šefove hollywoodskih studija u odijelima koji ga nadgledaju i upleću mu se u posao (kao na "Wolverineu") kako bi najbrže došli do rješenja i pazili na imidž brenda. Utrku ne dobiva odbor. Dobivaju je vozilo i vozač. "Izazivač" i Mangold ostvarili su pobjedu u Hollywoodu.