StoryEditor
KolumneJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: U Hrvatskoj je bogati dijapazon strahova dodatno proširen

Piše PSD.
18. listopada 2015. - 10:58

Uoči službenog početka kampanje s visokih adresa obično stižu poruke kako se svi moramo potruditi da izbori budu festival demokracije, a ne pazar, peškarija ili štogod gore. Naravno, sva ta upozorenja zaludu se izriču. Ne samo kod nas. I drugdje u svijetu obično prevlada štogod gore.

Festival uporno mimoilazi birače, čak se ni peškariji ne možemo nadati. A bilo bi baš zgodno sve kandidate složiti na banak, pa pustiti ljudima da ih na miru pregledaju kao ciple i lokarde: čije su oči bistre i izbočene, a škrge žarko crvene i bez sluzi, tko miriše na more, a od čijeg ti je vonja zlo.

Biranje naslijepo

Ovako biramo na slijepo, bez ikakva jamstva da nećemo potrovati ukućane kad se s kesom ribljih trupala vratimo doma i krenemo kuhati. Ako izbori nisu festival, čak ni pristojna peškarija, što su onda?

Odgovor je, bojim se, samo jedan: tržnica straha. Ne mogu zamisliti birača koji se sprema zaokružiti ovu ili onu listu, a koji u tome trenutku nema grop u grlu ili, još gore, mučninu u želucu. Oni koji su na vlasti, potpuno razumljivo, plaše se da će s nje morati odstupiti.

Onima koji su im bliski možda je još i gore. Jer, svoje simpatije oni su naplatili kakvim prekorednim namještenjem ili nekom drugom povlasticom bez koje bi sada mogli ostati. Teško je i onima koji su četiri godine nestrpljivo odbrojavali do izbora, pateći se u opoziciji i zamišljajući kako će im biti lijepo kad jednoga dana ispraše vlastodršce i domognu se pozicija moći. Što ako opet izgube? Političar bez vlasti je, da parafraziram stari poučak don Ante Bakovića, kao govno na kiši.

Strašno je biti četiri godine izložen pljusku, a upravo nepodnošljivo kisnuti u dva izgubljena mandata. Simpatizerima oporbe, njihovim oduševljenim pristašama, jednako je teško. Jer, novim porazom svojih favorita na nekoliko dugih godina morali bi se odreći privilegija na koje su računali dogodi li se žuđena pobjeda.

Traženje manjeg zla

Najstrašnije je, dakako, onima koji listić zaokružuju s punom sviješću da ne biraju bolje kandidate nego samo manje zlo. Takvi – a oni su većina – izbore gube i prije nego što su oni službeno počeli. Kako god na koncu ispalo, tko god pobijedio, oni će biti poraženi.

Tako stvari manje-više stoje u cijelome svijetu, u zemljama razvijenih demokracija i na prostorima gdje se tek zidaju temelji slobodnoga društva.

Kod nas je, međutim, bogati dijapazon strahova dodatno proširen. I to ponajprije zaslugom HDZ-a, odnosno njegovih brend-ekstenzija ili odmetnutih članova. Glas za Karamarkovu stranku, među ostalim, jest i glas za šatoraše i ćekićare, za one društvene skupine kojima je postavljanje plinskih boca na cestu legitiman oblik političke borbe, baš kao i anticivilizacijsko razbijanje ćiriličnih ploča na javnim ustanovama, kojima se šalje jasna poruka kako rat nije gotov niti će biti sve dotle dok Srbi – u širem smislu, svi manjinci - ne pristanu biti nevidljivi.

HDZ-u, naravno, ne možemo pripisati krivnju za postrojavanje SS-a, naime, slavonskih sokolaša, HDSSB-ove pretorijanske garde koja se s istančanim smislom za tumor reklamira kao fiskulturno-dobrotvorni zdrug, no jednako tako nitko ne može osporiti činjenicu da je Branimir Glavaš, utemeljitelj te prpošne legije momaka u crnom, ideološki formatiran u krilu HDZ-a, odakle je sprašen u jednom unutarpartijskom, frakcijskom okršaju.

HDZ je formalno nevin i za svako klicanje „Za dom spremni“. Kad je onomad Joe Šimunić zgrabio mikrofon, popišao se na vlastitu karijeru i sve pristojne ljude ove zemlje, to zasigurno nije učinio po naputku iz stranačke središnjice.

Ali nema, na žalost, nikakve sumnje oko toga da je društveni ambijent u kojemu su takvi filoustaški ispadi mogući stvoren zaslugom HDZ-a odnosno duge i temeljite prakse revidiranja povijesti koju su godinama poticali stranački jurišnici, od onih s vrha sve do partijskog partera.

Što je ispod komušine

HDZ-ov program pisan je, kažu, u Njemačkoj, a prepisivan u Prnjavoru. Cijela nacija zabavlja se tim galimatijasom spravljenim po receptu „da ali ne“: obećanjem bolnih rezova u paketu sa strelovitim rastom standarda, istodobnim stiskanjem kaiša i razbacivanjem parama. No, ne bi valjalo pretjerivati sa smijehom.

Jer, taj program, kao uostalom i predizborna obećanja svih drugih stranaka, dovijeka će ostati mrtvim slovom na papiru. Kad razgrnemo komušinu slatkih prigodnih fraza za zavođenje birača, ono što preostaje u slučaju HDZ-a samo je jedno: obećanje, i to vrlo ozbiljno, civilizacijske regresije.

Ako vas mogućnost pobjede zagovornika takvih vrijednosti ne može uplašiti, onda ste ili neustrašivi ili naprosto kratki između ušiju.

ivica ivanišević 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. kolovoz 2022 09:38