Smak svijeta predvidjela je jedna gošća paranormalne TV emisije umirovljenog “ghostbustera“ Petera Venkmana (Bill Murray) pri početku “Istjerivača duhova II“. Vjerovali ili ne, u filmu snimljenom 1989. ona je za godinu smaka svijeta odabrala 2016., dakle upravo ovu našu tekuću. Pravi smak svijeta se, evo, još nije dogodio, no desio se za brojne fanove starih “Ghostbustersa“. Polovinom srpnja ove godine u kina su krenuli novi “Istjerivači duhova“, remake ili tzv. reboot popkulturne svetinje u kojem su izvornu četvorku, Murrayja, Dana Aykroyda, pokojna Harolda Ramisa i Ernieja Hudsona, zamijenile žene, njihove više ili manje postojane “Saturday Night Live“ sljedbenice Kristin Wiig, Melissa McCarthy, Kate McKinnon i Leslie Jones, a umjesto kultnog redatelja komedija Ivana Reitmana megafon u ruke je uzeo njegov potencijalni nasljednik Paul Feig (“Djeveruše“, “Specijalne agentice“, “Špijunka“).

Svijet je za fanove stao. Oni su, pak, zaustavili internet, zakrčivši ga negativnim (mizoginičnim) komentarima, “dislajkovima“ i tome slično. Nije ih omelo ni to što su projekt, ispred ili iza kamere, podržali Reitman, Aykroyd i Hudson, čak i Sigourney Weaver prodavši svoja (pre)zimena očito s nekim razlogom mimo onog dolarskog, kao i Murray, pa makar Venkman u “Ghostbustersima II“, dok “rebootovi“ još nisu bili ni u povojima, tvrdio “mi smo jedini Istjerivači duhova“. Foršpan za “Ghostbusterse“ stekao je titulu “most disliked trailer ever“ na YouTubeu, a sam film je “na neviđeno“ obalavljen ljigavom sluzi duhova. Toliko mržnje nije se odavno zaplelo u “majci svih mreža“. No, svršavanje od mržnje je, zapravo, ovim “Istjerivačima duhova“ napravilo duplu uslugu.

Pod jedan, negativnosti su inspirirale Feiga da podigne razinu humora i doskoči im na pametan metafilmski način kakvog se ne bi postidio ni Reitman, premda su njegovi “ghostbustersi“ doživljavali “hejtanje“ samo u filmu, od ponekad nepovjerljive javnosti. Kad prvi susret “istjerivačica duhova“ s plavetnom magličastom ženskom utvarom dospije “online“, njihov se “kontakt“ mahom niječe i prednjače komentari “trollova“, gotovo preslikani iz stvarnosti. “Neće kuje loviti duhove“, jedan je od komentara. E, pa hoće. I nisu uopće tako loše u tome. Jer, pod dva, navedene reakcije toliko su spustile očekivanja od “Ghostbustersa“ za 21. vijek da bi mnogi, poput autora ovih redaka, mogli ući u kino naoružani mišlju da naveliko “hejtaju“ film, a iz njega izaći pripravni da ga barem djelomično “lajkaju“.

To je prilično postignuće s obzirom na tešku prtljagu “Istjerivača duhova“ - prvi film iz 1984. jedna je od top-tri SF komedije osamdesetih, ako ne i u povijesti kinematografije, zajedno s “Povratkom u budućnost“ i “Gremlinima“, ali i ogledno zrcalo nevinije Amerike i blockbusterskog Hollywooda date dekade. Poneseni pozi(ti)vom zarazne pjesme (“Who you gonna call?!“), “Ghostbustersi“ su bili spremni vjerovati New Yorku i vjerovati u njega. Zauzvrat su Newyorčani (uglavnom) vjerovali u njih trčeći za njima kao narod u Philadelphiji za Rockyjem, pa i ljudi izvan filma puneći kina. U drugim “Istjerivačima duhova“, u kojima su Venkman i ekipa “pokrenuli“ Kip slobode, zborska pjesma građana New Yorka je, kvragu, neutralizirala sluz i pomogla im da pobijede zloduha.

Koliko god bili satirični spram kapitalizma s junacima plavih ovratnika spremnima da iz dišpeta devastiraju hotel od pet zvjezdica naočigled bogatih snobova koji će kasnije nezainteresirano nastaviti večeravati ignorirajući sirotog računovođu Louisa (Rick Moranis), ostavljenog ispred restorana da ga zaskoči čudovišni sumerski pas, Reitmanovi kinohitovi potječu iz razdoblja kad se u New York vjerovalo na filmu i u stvarnosti, ne ga uništavalo. S druge strane, Feigov blockbuster je proizvod novog milenija i pornografske destrukcije što podrazumijeva da je paranormalno biće od balona sada veliko kao neboder koji od njegove snage implodira i da se čitave zgrade ruše u spektakularnom akcijskom klimaksu preplavljenom prikazama, dok je prvi film digao samo tri kata u zrak.

U novom mileniju i komedije su glasnije i preforsiranije, čemu neke od “ghostbustersica“ daju obol (Jones). Izuzev ponekog duplog pasa, odigranog na relaciji Wiig-McCarthy ili Wiig-Chris Hemsworth (blesira se kao nikad prije u ulozi njihova tajnika), humor je manje prirodan i spontan da bi na prijedlog “razdvojimo se“ neka od cura dodala “da možemo napraviti više štete“ kao komedijaš Murray, ali Feig suzbija nezrelo ponašanje i kvartet žena neće istjerivati duhove zahodskih komedija, neovisno o povremenom kupanju u nastrano izledajućim izlučevinama “slinavaca“ nalik ejakulatu. “Hejteri“ su očekivali scenarij nalik početku drugog filma kad na pitanje “koga ćete zvati“ klinci odgovore “He-Mana“ (zamijeniti s npr. “Spider-Mana“), međutim film zasad nije podbacio na blagajnama i dobiva prilično dobre kritike.

Feig i cure nisu “Ghostbusterse“ bacile kroz zatvoreni prozor zgrade. Netko će možda u jednoj sceni doslovce biti izbačen kroz taj isti prozor, no ovo nije omalovažavajući ili uvredljiv remake, unatoč njegovoj suvišnosti i debeloj inferiornosti prethodniku u svemu osim naprednim vizualnim efektima. S nekoliko zgodnih posveta duhovima prošlosti, izvornik je načelno tretiran s poštovanjem u osnovnoj narativnoj liniji i temi prijateljstva koje je u “guys movie“ originalu simboliziralo finalno udruživanje zraka protonskih pušaka s nuklearnim ubrzivačem, usprkos upozorenju da se to ne smije napraviti. Promjena spolova Feigu je poslužila za poneki izlet u feminističku “girl power“ subverziju po ukusu Freuda. U prvom filmu heroji su se borili protiv “prapovijesne kučke“ (Zuul). Heroine sada upiru zrake u međunožje muške utvare, a Feig u jednom trenu u krupnom planu hvata Wiig kako staje štiklom na slinu. Koga god vi odaberete zvati, “istjerivačice duhova“ vladaju.