StoryEditor

HAVARIJA Imigracija u našem oku ili istina kao jedna sličica u sekundi

16. rujna 2016. - 20:36
Havarija

More eksperimentalnih filmova na ovogodišnjem STFF-u ostavilo je na pučini sjećanja neizoštrenu sliku plutajućeg čamca punog imigranata u “Havariji“ njemačkog autora Philipa Scheffnera. Kad se za koji dan izvrti zadnji kadar STFF-a, splitski filmofili vjerojatno će vraćati film unatrag na tu sliku, možda i najpamtljiviji trenutak 21. etape festivala, zrcala kurentne političke havarije Europe - one izbjegličke. Imigrantska kriza bila je u drugom planu filma otvaranja STFF-a “Isola“, izvirivala s rubova sinematičnih, svim bojama svijeta obojanih i oku ugodnih kadrova. U “Havariji“ ona zauzima centar kadra samo s nijansama plave (more, nebo), nije filmična, ni oku tako ugodna, premda se moderna zjenica na nju sve više navikava.

Eksperimentator Scheffner je, naime, preko velikog ekrana hrabro “rastegao“ videoklip izbjegličkog čamca nadomak Španjolske/Europe snimljen s kruzera u trajanju od ravno tri minute i 36 sekundi, produživši ga, još hrabrije, na sat i pol vremena (93 min., da budemo precizniji) u jedinstvenom hibridu eksperimentalnog “found footage“ filma, novomilenijske dokudrame i klasične radio-drame. Digitalna slika je zrnata u stilu prijenosa via Skype ili kućnog videa loše kvalitete postavljenog na YouTube i prebačenog u kinoprojektor, niske rezolucije i usporena na način da se, kadar-po-kadar, vrti jedna sličica u sekundi (1fps) umjesto standardne 24.

“Film je istina 24 sličice u sekundi“, zborio je Jean-Luc Godard. U filmu “Havarie“ Scheffner pokazuje da se istina može pronaći i u jednoj sličici u sekundi, koliko god ona bila mutna, pa i apstraktna. “Stop-motion“ prizori čamca okruženog morem često se magle pred očima publike i izlaze iz fokusa, no s vremenom unatoč tome, ili zapravo baš zbog toga, postaju hipnotičko gledateljsko iskustvo na rubu apstrakcije ako mu se prepustite otvorenih, neumornih očiju. U očekivanju pomoći čamac nemoćno pluta lijevo-desno, gore-dolje unutar statičkog kadra. Povremeno, na nekoliko sekundi, ispadne iz kadra, da ne kažemo potone ispod (njegove) površine, prepuštajući glavnu riječ moru što ga unedogled okružuje. Gledatelj tada zamišlja svašta, horore, da je more progutalo čamac i izbjeglice.

Opet, kad ispliva i plutanje se nastavi po starome, doima se da izbjeglice u čamcu na trenutke poput duhova lebde poviše mora ispruženog ispred i iza njega. Scheffner se poigrava s umom/percepcijom gledatelja - svaki kadar filma i svaka pozicija broda, kako god bili isti ili približno slični, znadu djelovati različito ako se zadubite u ekran otprilike kao buljite u sliku Van Goghovih “Suncokreta“ koja vas uvlači u sebe ili “found footage“ horor poput “Paranormalnog“ s jednom nepokretnom kamerom postavljenom u spavaćoj sobi protagonista tako da u kadru obuhvaća i otvorena vrata što vode prema hodniku i ostatku kuće. Čini se da gledatelj može nešto propustiti ako trepne, neki važan detalj, iako naizgled to nije tako.

Zato, misleći da bi se nešto drugo svaki čas moglo dogoditi, čamac u svakom trenutku tražimo u kadru i pokušavamo držati na oku, “keep the visual contact with small boat“, kako kaže glas u inkorporiranim dispečerskim radioprijenosima komunikacije između kruzera i španjolske obalne straže. I događa se - život, stvarnost. Netko prizor naziva reality TV-om jer, doista, realnije od ovoga ne može. Život se u film probija izvan kadra, preko ekspresivnih zvukova kiše i glasova ljudi u podlozi slike, uže ili šire vezanih za izbjeglice u čamcu. Vrijeme i život prolaze dok izbjeglice čekaju “search & rescue unit“ s Barcelonom ispred, odnosno Alžirom iza sebe, izgledajući poput beznačajne kapi u moru.

“Nemaš osjećaj da vrijeme protječe, ali jest“, veli jedan od ženskih glasova. Dobru minutažu odnosi glas Irca Terryja Diamonda, čovjeka koji je snimio video, pita se što je izbjeglice tu dovelo i stavlja u njihovu kožu, no “Havarie“ nije sagledan/saslušan samo iz zapadnjačke perspektive. Slušamo i imigranta kojemu prizor čamca vraća sjećanje s obzirom da je i sam prošao sličan put i plutao tri dana ovako na moru, kao i posadu teretnog broda koja lamentira o situaciji u Ukrajini, na tren zaboravljenoj u osvitu novih konflikata u Europi. Svi ti glasovi “Havariji“ daju širi kontekst, izoštreniji od slike filma.

'Samo gledam'

Neke rečenice izgovorene u “Havariji“ služe kao svojevrsne upute za slušanje/gledanje filma sa ili bez ironična odmaka. Primjerice, prve riječi koje čujemo su “loud and clear“ (jasno i glasno), a ženski glas kasnije kaže da ne razumije što ljudi pričaju i da “samo gleda“, poput bespomoćnog gledatelja i promatrača izbjegličke havarije. Inače, izbjeglička kriza naveliko interesira filmaše pa smo ove godine vidjeli i dokumentarac “Gori more“ koji je trijumfirao na Berlinaleu.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2021 08:36