GRANICE KONTROLE Jarmusch pod kontrolom

Poetsko oko snimatelja Christophera Doylea zaslužno je za izvrsnu paletu boja u kadrovima Jarmuschova kvazi-trilera “Granice kontrole” koji će se narednih dana naći na programu splitske “Kinoteke”. “Limits of Control” izgleda kao nesvakidašnji spoj vizualnih kompozicija filmova Wong Kar Waija, Michaela Manna i Ridleyja Scotta. Vrlo cool. I Jarmuschov protagonist visoko je kalibriran za kulerštinu. Doyleova kamera ga voli. On je tamnoputi usamljenik bez imena (upečatljivi Isaach de Bankole; “Bijeli materijal”), arhetip svojevrsnog plaćenog ubojice u kontroli. Toliko je u kontroli da će odbiti seksi napaljenicu (za golotinju vječito spremna Paz de la Huerta; “Ulaz u prazninu”) koja ga pita “Sviđa li ti se moja guza?” i potom mu se ponudi na pladnju, posve naga. Bez mobitela, bez seksa. Tako on živi, u “svijetu alegorije i mita”. Apstinencija i repeticija sastavni su dio njegova života. Prakticira “tai chi”.

Pije “dos espressos” (dva espressa) u zasebim šalicama. Nalazi se s čudnim svatovima (Tilda Swinton, John Hurt, Gael Garcia Bernal...) i sa njima razmjenjuje kutije za šibice. U jednoj su dijamanti, u drugoj papirić kojeg će, kad pročita njegov sadržaj, srknuti uz espresso. Ovaj se lik na nespecificiranoj misiji (sve zbog osvete liku kojeg igra Bill Murray?) po španjolskim gradovima šepuri u skupocjenim odijelima pa će ga klinci, misleći valjda da je Denzel Washington u Scottovu filmu, pitati “Jeste li vi ‘američki gangster’?”.

Kratko će im odgovoriti “Nisam!”. Znate, nije vam on baš pričljiv. Zato je Jarmusch i zaposlio Doylea, da slike u filmu govore više od riječi. Zato je pojačao acid jazz elektro banda Boris. Zato je sporedne likove naoružao aforizmima o svemu i svačemu (“Svemir nema središte ni granice...”, “Svijet je arbitraran...”). Hurt se, recimo, dotiče boema i “neobično lijepog finskog filma”.

Swintonica, pak, najprije govori da su “najbolji filmovi poput snova za koje nisi siguran da si ih sanjao”, potom da joj se “katkad se sviđa kad u filmu ljudi tek sjede i ništa ne govore”, a onda će metafilmski samosvjesno ispaliti kako Wellesova “Dama iz Šangaja” nema smisla, među ostalim i što je to jedini film u kojem je Rita Hayworth plavuša. Ni “Granice kontrole” nemaju smisla, iako nisu jedini film u kojem je crvenokosa Tilda postala “plavuša”.

Pitajući se što dobijete nakon što triler svučete do gole kože (zaplet, priča, akcija...), Jarmusch je snimio protuotrov bučnim hollywoodskim žanrovcima, apstraktnu (p)osvetu metafizičkim egzistencijalnim filmovima europske kinematografije šezdesetih tipa Michelanglo Antonioni, ali i samome sebi. “Zen” junaku redatelj je bio sklon u filmu “Ghost Dog: Put samuraja” (1999.), a dobar dio “Granica kontrole” odvija se u kavanama, dakle “Kava i cigarete” (2003.), samo bez cigareta. Dva espressa, molim.