StoryEditor

FLASHDANCE Radnička klasa i umjetnost plesa

7. svibnja 2018. - 17:07
Flashdance4

Ikonografija “Flashdancea“ (1983.) živi 35 godina nakon premijere filma. Evo je na plakatu “Deadpoola 2“. Poster nadolazećeg blockbustera odao je “hommage“ ikoničkoj sceni sa stolicom i vodom. Na vrhuncu te scene, ozvučene pjesmom “He's A Dream“, plesačica se nagnula prema natrag na stolici i prepustila vodi da je zapljusne. Deadpool je zauzeo identičnu pozu, no njega umjesto kapljica vode tuširaju čahure metaka. Nije to prvi put da je netko rabio plesnu koreografiju “Flashdancea“ u ikonografske svrhe.

Pop-zvijezde Geri Halliwell i Jennifer Lopez koristile su je u svojim spotovima (“It's Raining Men“, “I'm glad“), oponašajući onaj famozni finalni ples ispred žirija na taktove zarazne pjesme “What A Feeling“. A negdje u tom razdoblju, početkom novog milenija, elektronički duo Deep Dish je napravio house remiks pjesme “He's A Dream“ i drmao klubovima. Rasplesani “Flashdance“ je nezaobilazni dio popkulture osamdesetih, kino i videohit koji je lansirao karijere i formirao blockbuster poetiku producentskog dvojca Don Simpson-Jerry Bruckheimer (“Top Gun“) s obaveznim sountrackovima i videospotovima koji su rabili kadrove iz filmova nalik samim spotovima.

(Is)trajnost filma i njegove glazbe je neporeciva. Nema tko nije vidio scenu junakinjine audicije ili čuo snyth-pop himne “Maniac“ i “Manhunt“. Ljubavna tema filma zasvirala je, kvragu, u argentinskoj festivalskoj senzaciji “Divlje priče“ u produkciji Pedra Almodovara, prikazanoj u Cannesu. To je možda dosad najveći kompliment “Flashdanceu“ i britanskom redatelju Adrianu Lyneu (“Devet i pol tjedana“, “Kobna privlačnost“). Naime, “Flashdance“ nije kotirao najbolje kod kritičara u osamdesetima (i dalje).

Oni su u isto vrijeme pljuvali Lyneov film i, recimo, “Glad za krvlju“ Britanca Tonyja Scotta, ali hvalili francuski “cinema du look“ pokret, odnosno ostvarenja Jean-Jacquesa Beineixa (“Diva“) i Luca Bessona (“Podzemlje“). No, kvaka je da su i jedni i drugi preferirali stil iznad sadržaja te stiliziranu, melodičnu vizualnost crpili iz modne/art fotografije, performansa i videospotova koje je upravo “Flashdance“ (re)definirao i oblikovao tzv. spotovski stil produkcije i režije (neonski “flashy“ vizuali, brza montaža s dosta rezova…).

Priča “Flashdancea“ je feministička “Groznica subotnje večeri“ za osamdesete s junakinjom radničke klase željnom odsanjati američki san kakav je usnuo Rocky. Dakle, socijalna tematika pomiješana s bajkovitom “Pepeljugom“ i “Oficirom i džentlmenom“, samo s Michaelom Nourijem na mjestu Richarda Gerea. Alex Owens (neodoljiva i erotična Jennifer Beals) danju radi muški posao, kao zavarivačica u čeličani u kojoj bi se mogla - i hoće - odvijati završnica nekog akcijskog filma osamdesetih (“Kobra“), a noću kao egzotična plesačica, ali sanja o profesionalnom plesu/baletu.

“Djevojka mora zaraditi za život“, Alex odgovara šefu Nicku Hurleyju (Nouri) kad je pita kakve veze ima jedno s drugim. On će postati njezin Princ šarmantni u Porscheu, preduhitrivši Gerea u “Zgodnoj ženi“, ona rasturiti audiciju, ostvariti snove i živjet će zajedno sretno do kraja života. Klasika, znači. Međutim, Lyne nije ni utvarao da je priča nešto izvanžanrovski prijelomno ni kompleksno. Zato ju je svako malo prekidao glazbenim brojevima i njima povezanim plesnim scenama, režiranim kao serija spotova glazbeno-montažno inkorporiranih u priču s ciljem nadopunjavanja ili čak nadomještanja radnje, što je bio gotovo pa eksperimentalni postupak u strukturi filma.

Na momente se “Flashdance“ doima kao da je drama protagonistice bila unaprijed osovljena oko pjesama, a ne obratno. Ipak, Lyne je priveo kraju ono što je započeo “Saturday Night Fever“ - promijenio je krajobraz mjuzikla i preselio ga u plesni film (“Footloose“, “Dirty Dancing“...). U “Flashdanceu“ su pjesme već nasnimljene, one se neće pjevati, samo će se plesati u njihovom ritmu. “Glazba krene, počneš je osjećati i tijelo se kreće“, objašnjava filozofiju “Flashdancea“ heroina koja vidi muziku kad zatvori oči i voli nestati u njoj. “Flashdance“ se može i slušati zahvaljujući uhougodnom soundtracku, ali ponajprije ga se treba gledati zbog Lyneove avangardne estetizirane režije , s vidljivim utjecajem u filmovima Nicolasa Windinga Refna (“Neonski demon“).

Režija je oslikala glazbu i dodatno elektrizirala naelektrizirane plesne scene. Dovoljno je vidjeti slikovnost filma da se uvidi koliko je “Flashdance“ bio žanrovski distinktivan, a Lyne imao umjetničko oko. Mnogi kadrovi bi se mogli pauzirati/zamrznuti i ponosno uokviriti na zidu neke art-galerije. Nekoliko, pak, scena artistički iskaču iz filma - koreografija “kubrickovske“ geometrije i fotografije (“He's A Dream“) te imaginativna  estetika tijekom “meta“ plesa/performansa ispred televizijskog ekrana (“Imagination“) na kojem će ubrzo početi vrtjeti slični MTV-jevski videospotovi. Spotovska režija je upravo tu rođena.

Zvijezde bez megakarijere

Jennifer Beals i Michael Nouri pretvoreni su u zvijezde, ali nisu ostvarili megakarijere. Ipak, Beals je nastupila u filmovima “Poljubac vampira“ s Nicolasom Cageom (1987.) i “Dr. M“ (1990.) Claudea Chabrola, a napose je pamtimo po odličnoj epizodi u nezavisnom filmu “Roger Dodger“ (2003.). Nouri će ostati još istinski upamćen samo po kultnom akcijskom SF hororu “Skriveni“ (1987.) u kojem je nastupio s Kyleom MacLachlanom.

item - id = 545125
related id = 0 -> 1146862
related id = 1 -> 1146559
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. studeni 2021 21:49