Tko još uvijek vjeruje svojim filmofilskim očima i znade gdje treba gledati, mogao je pogledati niz vrhunskih filmova tijekom 2019. koja se, mic po mic, prometnula u jednu od najboljih filmskih godina 2010-ih, odlično zaokružila dekadu i dala nekoliko naslova za "best of" desetljeća.

Jedina razlika u odnosu na prethodne godine jest što su neki od prestižnih filmova bili više dostupni za gledanje (i) preko "streaminga". Međutim, kina se ne daju, unatoč nikad većoj navali "streaming" platformi i njihovog filmsko-televizijskog sadržaja, usporedivoj s pojavom TV-a krajem pedesetih, odnosno "booma" videorekordera početkom osamdesetih, samo "na kvadrat".

Dapače, kina još uvijek ostvaruju impresivan promet, od Amerike do Hrvatske. U hrvatskim kinima 2019. preko 200.000 gledatelja su ponaosob privukli "Kralj lavova", "Osvetnici: Završnica" i "Joker", kao i "Bohemian Rhapsody" koji se počeo prikazivati 2018., a na tom putu je i "Snježno kraljevstvo 2" s trenutnih 194.289, možda i "Uspon Skywalkera".

Ne računajući "Zvijezda je rođena" i "Aquamana" iz 2018., više od 100.000 gledatelja platilo je kinoulaznicu za novog Tarantina i "Spider-Mana", "Kako izdresirati zmaja 3" i "Last Christmas", a nadomak "stotke" su došli "Prevarantice s Wall Streeta", "Hobbs i Shaw"...

Ove godine kinorezultat u Americi je tek za 3.6 posto manji od prošlogodišnjeg rekordnog, a u svijetu moguće na razini ili čak bolje od 2019. kad se sve brojke zbroje. IMAX kina diljem planeta zabilježila su rekordnu godinu. Rekord je srušen i u svjetskoj kinodistribuciji.

Disneyjevi i Marvelovi "Avengers" ("Endgame") detronizirali su cara "Avatara" i postali novi kraljevi međunarodnog box-officea s 2.79 milijardi dolara kinoutrška. Preko milijardu dolara u svjetskim kinima zaradili su i "The Lion King", "Frozen II", "Spider-Man: Far From Home", "CaptainMarvel", "Toy Story 4" i "Aladdin", a zaradit će i "Star Wars: Rise Of The Skywalker".

Istina, sve su to filmovi u (ko)produkciji Disneyja koji je kupio 20th Century Fox i pretvara se u opasnog monopolista. Srećom, pojavio se i subverzivni "Joker" Warner Brosa/DC-ja, prvi film "R" predikata koji je probio granicu od milijardu dolara "worldwide", iako nije (superjunački) blockbuster, naprotiv više je festivalski art film, k tome pobjednik Venecije.

Blockbusteri ove ili one vrste se najviše gledaju u kinima, ali lijepo je znati da su 100 milijuna dolara 2019. samo u Americi prebacili i neki neblockbusterski filmovi ("Bilo jednom u... Hollywoodu", "Izazivač") ili se opako približili toj brojci ("Downton Abey", "Nož u leđa"), zaradivši više od npr. novih "Ljudi u crnom" i "X-Mena". Sjajan je podatak i da je "Parazit", južnokorejski laureat Cannesa, utržio preko 100 milijuna dolara u svjetskim kinima.

Dakle, kino je filmofilima još uvijek fino, a kinematografija je (umjetnički) zdrava kao dren, samo što je film kao medij rasprostranjen na nikad više platformi (festivali, "streaming", "online" videoteka, TV) i njegova distribucija može djelovati zbrkano, u smislu koliko će tjedana neki Netflixov projekt biti na "odabranim" velikim ekranima prije nego osvane na matičnu servisu itd.

U prilog vitalnosti filma govori "best of" 2019. u kojem su bar prvih pet naslova mogli i zamijeniti mjesta, a ovog je kritičara 16. godinu zaredom nanovo stavio na gorko-slatke muke i uključuje sve filmove viđene/dostupne ove godine u domaćim i stranim kinima (London, Beč, Berlin), u redovnoj/limitiranoj distribuciji, na hrvatskim festivalima, u "online" ("A1") videoteci ili putem "streaminga", kako bi bio sveobuhvatniji i što manje toga ostavio za listu 2020.

1. a) PARAZIT (Joon-ho Bong)
"Burning" + "Shoplifters" = "Parasite". Zbrajanjem dva ponajbolja filma 2018. dobijete (po)najbolji 2019. No, unatoč tematskim sličnostima sa spomenutima, nešto ovako niste nikad vidjeli. "Parazit" je, doista, filmčina kakva se ne viđa svakog dana, tjedna, mjeseca, godine. "Masterclass" režije i naracije od strane jednog od trenutno najboljih redatelja i pripovjedača na svijetu. Jedinstven film transcendira podjele (žanrovac, festivalac) i, hm, žanrove, prkosi pukom prikazu u kratkim crticama i predvodi ovogodišnju pobunu podčinjenih protiv privilegiranih ("Joker", "Mi"...) koja će izmaknuti kontroli u svijetu gdje je čovjek čovjeku vuk, a može biti i parazit. Stanje u tom svijetu je za plakanje, ali u kinematografiji nije dokle god je remek-djela poput "Parazita". Ultimativna ovogodišnja potvrda besmrtnosti filma i zalog njegove budućnosti.

1. b) BILO JEDNOM U... HOLLYWOODU (Quentin Tarantino)
Možda i najbolji Tarantinov uradak 2010-ih, ako ne i novog milenija uopće. Sjetna, postmoderno-staromodna, revizionistička film(ofil)ska fantazija, ambijentirana u turbulentnu i prijelomnu 1969., prije pojave "novog Hollywooda", na razmeđi kulture i kontrakulture. Tad se industrija pokretnih slika preobražavala kao danas između velikog i malog ekrana. Dakako, Tarantino je više za kino, kamo postavlja moguće antologijsku scenu svoje ukupne filmografije: Margot Robbie kao filmska Sharon Tate gleda pravu Sharon Tate i uživa u reakcijama publike dok joj film sjaji u oku i svjetlo projektora obasjava tamu dvorane. Tate kao utjelovljenje samog filma/kina – oprez: "spoiler" - ostaje živa u Tarantinovoj verziji njezine priče i režiser zbiljski košmar pretvara u filmski san iz paralelne stvarnosti. Kraj je novi početak filma i filmske stvarnosti. Bilo dvaput u... Hollywoodu?

2. IRAC (Martin Scorsese)
Je li se Scorsese trebao upustiti u bitku s Marvelom ili ne, rijetko tko za njegov zadnji film u produkciji Netflixa može reći da nije "cinema". Isplatilo je potegnuti do Beča i doživjeti "Irca" u kinu, na velikom ekranu, a ne kod kuće, gdje je nekim filmofilima ostavio dojam "ravne crte", "k'o bilo na mrtvacu". "Počne, ide svojim tokom i završi." Pa opet, (i) u tome leži poanta filma, dostojnog i prirodnog nasljednika "Ulica zla", "Dobrih momaka", "Casina"... iz staračkog doma. "Irishman" je kao i život sam, sagledan u starosti – počeo je, išao svojim tokom i završio. Ovo je film o (suočavanju sa) starosti i smrtnosti. Čovjeka. Filma. Gangsterskog žanra. Scorsese označava kraj jedne ere (svoje, filmske, gangsterske), ali isto ostavlja vrata "malo otvorena" za nasljednike. Neka uđe onaj pravi (režiser, film).

3. SUDBINO, LJUBAVI MOJA (Abdellatif Kechiche) + LJETO U MADRIDU (Jonas Trueba)
Iako je imao premijeru na Veneciji 2017., film "Sudbino, ljubavi moja" je 2019. bio u svjetskoj kinodistribuciji, uključujući limitiranu kod nas, stoga nije bilo dvojbe hoće li na listu, posebice nakon što se pogledalo "Ljeto u Madridu". Izvanredni filmovi (osobito prvi) dušu su dali za ljetni kinomaraton. Pogledali smo ih najesen i otplovili natrag u ljeto, te nanovo doživjeli i proživjeli razuzdane ljetne dvadesete i nešto trezvenije, ako ne i trijeznije tridesete godine života. Toliko su, naime, gledateljski imerzivni. Kechiche je s "Adelinim životom" snimio veliki film o ljubavi, a ni Trueba nije bio daleko s "Rekonkvistom". Sad su obojica snimili veliki film o ljetu u kojem se naizgled ništa ne događa, a događa se svašta. Više od jednog dugog toplog ljeta koje prolazi, ali ostaje zauvijek. Život. Film.

4. BRAČNA PRIČA (Noah Baumbach)
Drugi Netflixov film vrijedan velikog ekrana, viđen u Berlinu, kad već u hrvatska kina nije stigao. Sjajno glumljeni i napisani "Marriage Story" (monolog odvjetnice Laure Dern za anale) priča je o razvodu režirana bez zauzimanja strana kao što je dosad često bio slučaj ("Kramer vs. Kramer"). Nitko od supružnika (Adam Driver i Scarlett Johansson u top-ulogama) nije portretiran crno-bijelo. Puno je tu životne, dramske sive kao da je posrijedi bolno realistični iranski film "Nader i Simin se rastaju", ali i toplijih humornih boja u "woodyallenovskom" filmskom spektru, osobito kad se likovi nalaze u Los Angelesu. Životni, brutalno iskreni, gorko-slatki "Marriage Story" je filmski topao film o ljudima koji su se ohladili jedno od drugog. Film o vezanju i (raz)vezivanju (ljudi, vezica).

5. OSMI RAZRED (Bo Burnham) + MATURANTICE (Olivia Wilde)
U recenziji "Booksmarta" najavili smo da bi mogao ući u sami vrh godišnje liste u paru s "Eight Grade". I evo ga, tj. evo ih. Divni sestrinski filmovi, pogledani dan za danom u Londonu stvoreni su za maraton. "Osmi razred" i "Maturantice" savršeno se dramsko-komički nadopunjuju putujući kroz djetinjstvo-djevojčaštvo-mladost i propituju poslovicu "od kolijevke do groba najljepše je đačko doba" (kraj osnovne/srednje škole) u vremenu odrastanja i sazrijevanja na društvenim mrežama s mobitelom u ruci. Lako je zamisliti da je junakinja prvog filma prilikom posjete srednjoj školi srela upravo heroine drugog. Zamislivo je i da je postala jedna od njih žureći naprijed prema maturi i jedva čekajući da postane starija inačica sebe za koju snima videa ("Kad bi se mogla vidjeti mojim očima..."). One i starija ona mogle bi joj reći da uspori korak.

6. FESTIVAL STRAHA (Ari Aster)
Sunce nikad ne zalazi u drugom hororu Arija Astera ("Naslijeđeno zlo") koji nije uputno gledati u paru. To je veliki izazov za režisera, pa i užežanrovska subverzija kakva se ne pamti. Nema mraka i u njemu skrivenih (op)sjena za nizanje "bu" scena. Aster je dorastao izazovu i napravio subverzivan film koji, za početak, nije strava i užas "per se", više meditativna psihloška drama o gubitku i raspadu veze, no s dosta crvenog horora, pa i crnog humora. "Festival straha" polaže nadu u sporogoreću atmosferičnost i uspijeva sakriti strujanja tipičnog horora ispod idiličnog, sunčevim zrakama obasjanog švedskog sela koje izgleda kao drugi svijet za mlade Amerikance, pristigle tu da bi pili, drogirali se i ševili. Ne uspijeva, međutim, sakriti utjecaj kultnog "Čovjeka od pruća", ali ni ne treba. "Midsommar" jest ženski "Wicker Man" isp(rep)leten s Bergmanom.

7. PORTRET DJEVOJKE KOJA IZGARA (Celine Sciamma) + VISOKA DJEVOJKA (Kantemir Balagov)
Dva ekstraordinarna europska "slow-burner" filma iz Cannesa koji potvrđuju Sciammu kao vodeću francusku filmašicu i preporod postnovomilenijske ruske kinematografije, sve to držeći u fokusu par djevojaka u interpretaciji izvrsnih glumica i na njihovom odnosu temeljeći priču. U prvom je odnos romantičan, u drugom baš i ne. Osjećaji likova su duboki ili prolazni, ali povezuje ih "rat i mir", onaj koji izgara u srcu ili doslovni (postratna Rusija), te način kako su (vizualno) oslikani, tj. kako se cure gledaju i bivaju viđene dok lijepo "poziraju" filmašima. U oba filma je na snazi tzv. ženski pogled i dominiraju njihova lica, zagonetni osmjesi Mona Lise. Također, oba izgledaju kao oživljene slike i perfektan su primjerak filmskog slikarstva. Kamera je poput kista, a kino slikarsko platno.

8. JOKER (Todd Phillips)
Da je "Joker" završio nekoliko minuta ranije, imao bi možda najbolji, najsubverzivniji ili najanarhičniji kraj od "Kluba boraca" naovamo i vjerojatno se našao na/pri samom vrhu ove liste. Svejedno, Jokera smo, rječnikom "Fight Cluba", upoznali u neobičnom razdoblju života, ne samo njegovog, nego i filma kao takvog. Na pamet pada pitanje Nicholsonova Jokera: u kojem to svijetu živimo kad čovjek odjeven u šišmiša skuplja sav publicitet. Superheroji su proteklih godina skupljali sav publicitet. Sad su im ga ukrali Joker (fascinantni Phoenix) i njegov film koji se kunu u umjetničkiji "novi Hollywood" na čelu sa Scorseseom ("Taksist"), za razliku od Lucasovu blockbuster legatu sklonih (Marvelovih) superjunaka. "Joker" je gotovo pa novi "Nightcrawler", ako ne (i) "Taxi Driver". Stavite osmijeh na lice.

9. DVA LICA ZAKONA (Craig S. Zahler)
Ispitivačka "good cop-bad cop" rutina ovdje je zamijenjena za "bad cop-bad cop". "Bad cop" je Vince Vaughn, još više "bad" Mel Gibson. Oni baš i ne ispituju kriminalce. Više ispituju rutinirani žanr policijskog (akcijskog) "buddy" filma kojemu je Gibson u njegovo zlatno doba dao veliki obol kao "good cop", a u međuvremenu njegova javna ličnost postala "bad". Pišući, ako ne i režirajući kao Tarantino, Zahler se poigrava time, kao što se u prethodnim filmovima poigravao s vesternom i zatvorskim trilerom. No, njegova prava meta su festivalski, ne žanrovski filmovi. Predočite kako bi "žanrovac" tipa "Tango&Cash" izgledao kao "festivalac" i niste daleko od "Dva lica zakona", filma kojim Zahler pokazuje da i policajac može jesti sendvič u realnom vremenu, a ne samo neki protagonist festivalske c/b drame s npr. potpisom Belle Tarra. Ovo je Sotonski Tango i Cash.

10. TUGA I SLAVA (Pedro Almodovar)
"Ne volim autofikciju", kaže stara majka redatelja (naj-uloga Antonija Banderasa) u filmu "Tuga i slava". Tom izjavom Almodovar namiguje sebi i publici. Pedrova majka igra važnu ulogu u njegovoj fikcionaliziranoj biografiji zvanoj "Pain and Glory". Konačno, kao mlađu je glumi njegova muza Penelope Cruz. No, ovo je "All About My Almodovar". "Sve o mom Almodovaru". Redateljev najosobniji film od "All About My Mother" naovamo, moguće i uopće, a vjerojatno i nešto ponajbolje što je snimio u novom mileniju nakon "Pričaj s njom". Intimistička i retrospektivna "Tuga i slava" preko Almodovara i njegova alter-ega Banderasa dvostruko suočava strah od starosti i smrti sa slavom filma i života koji su se emotivno isprepletali i oblikovali ih kao ljude i filmaše od djetinjstva nadalje. Filma i života koji će ponovno otkriti i zaljubiti se u njih.

11. DESTROYER (Karyn Kusama)
Godine 2017. na listu nismo stavili "Detroit" Kathryn Bigelow jer smo ga pogledali u Londonu, a kod nas nije na kraju nikad došao u kina ili "online" videoteke. Povijest se ponovila s filmom "Destroyer", samo ne u potpunosti: također smo ga (početkom godine) pogledali u Londonu i od njega još ni traga ni glasa, ali za razliku od "Detroita" on ide na listu. Grehota bi bila ne istaknuti ovako dobar krimi-triler s jednom od najboljih uloga/transformacija Nicole Kidman i "bigelowski" muškom režijom Karyn Kusame ("The Invitation"). Bigelow bi voljela "Destroyer", jednako kao i Michael Mann, pa i Christopher Nolan iz faze "Mementa". Naracija je razlomljena na "flashbackove" poput sjećanja, a priča se vrti oko "undercover" policajke koja okajava zato što nije uspjela spriječiti pljačku banke. Tek u nezaboravnom finalu otkrivamo konzekvencije akcije i vidimo zašto je postala takva kakva jest - "uništiteljica".

12. MANDY (Panos Cosmatos) + SVJETIONIK (Robert Eggers)
San u "full coloru" i crno-bijela snomorica. Može i snomorica u boji i c/b san. "Mandy" i "Svjetionik" su najkošmarnija filmska iskustva godine. Eggers je ispunio obećanje prvijenca "Vještica". Cosmatos definitivno obećava s "Mandy". Obojica transportiraju gledatelja u svoje svjetove i dovode ga do ludila kao likove. Treba biti u "filmu" za gledati podjednako suluda žanrovska "arty" ostvarenja. Gledanje ovih filmova je ekvivalentno gledanju nečijeg košmara, konkretno onog likova Nicolasa Cagea i Roberta Pattisona. Razlika je utoliko što "Mandy" izgleda kao da David Lynch sanja san o akcijskim, fantazijskim i hororskim osamdesetima, "Pobješnjelom Maxu", "Kobri", "Gospodarima pakla"... "The Lighthouse", pak, ima crno-bijele vizije horora i "noira" s (pra)početaka kinematografije, kad je iz njezinog svjetionika/projektora potekla "čarolija u svjetlima".

13. AD ASTRA (James Grey)
Tamo gdje je stala prošlogodišnja "Misija: Duboki svemir" nastavlja "Ad Astra" i približava manji, intimniji SF nešto široj publici (budžet na velikoj skali). No, to je još uvijek internalizirana znanstvena fantastika spremna otploviti dublje u svemir intergalaktičke psihološke (obiteljske) drame. Film pokreće odnos oca (Tommy Lee Jones) i sina (Brad Pitt nije nikad bio ovako emotivan), udaljenih poput Zemlje i Neptuna. Otac se otuđio od sina, sin od svijeta. Naviknut je na samovanje i stopa njegova pulsa rijetko prelazi 80. Kad se sretnu kraj veličanstvenih prstenova Neptuna, Grey će, na tragu Cuarona u "Gravity", podsjetiti na to koliko je čovjek malen i krhak u bezdanu velikog kozmosa i otkriti nam stremljenja filma. "Ad Astra" je mješavina "Apokalipse danas" i "Drva života" posađenog da raste u svemiru Kubrickove "Odiseje". "Podnosim."

14. OPROŠTAJ (Lulu Wang)
Još jedan film iz Londona, pogledan najesen, stoga možda ima nade da stigne kod nas u nekom obliku, posebice ako nakon nominacija za Zlatne globuse osvoji i one oskarovske. Nominacije su/će biti zaslužene. "The Farewell" je divotica od filma. Melankolična humorna drama sa srcem i dušom podjednako duhovito i srcedrapateljski pristupa obitelji, smrtnosti, "dobrim lažima" i sudaru kontrastiranih kultura (istok, zapad), tj. dvjema stranama kulturnog identiteta utjelovljenim u protagonistici (Awkwafina) pristigloj iz SAD-a u Kinu kako bi se s ostatkom familije oprostila od bake koja ne zna i ne smije znati da je terminalno bolesna. Film je specifičan, ali istovremeno univerzalan da bi se njegova posebnost izgubila u prijevodu. Teško da se tko ne može poistovijetiti s prizorom bake kako gleda i maše unuci (u autu) dokle god je može vidjeti.

15. IZAZIVAČ: LE MANS '66. (James Mangold)
Može se reći da ovakve više (gotovo pa) ne rade, ali nadajmo se da će nastaviti s obzirom na izvrsnost "Izazivača" i činjenicu da "nije problem u autu (filmu), nego vozaču". Mangold je snimio pravi, pošteni, "zanatski" američki film iz ne tako davne kinematografske/repertoarne prošlosti. "Le Mans '66." je punokrvni, mišićavo režirani obrt(aj) s hollywoodskim zvijezdama i umjetničkim integritetom. Nije ovo "revolucionaran" komad filma, ali je revolucionizirao akcijske scene vožnje (nerijetko sagledane u prvom licu jednine, iz perspektive vozača), jednako kao što je Ford GT40 napravio revoluciju u autoutrkama. Prošvercao je, usput, lijepu priču u slavu individualnosti/neovisnosti vozača (filma, redatelja) naspram korporativnosti mašinerije koja stoji iza njega (producenti, hollywoodski studiji).  

16. MILJENICA (Yorgos Lanthimos)
Koliko se izuzetnih filmova nakupilo do kraja 2019., netko bi mogao zaboraviti na one s početka godine. Ipak, naše sjećanje nije kratko kao ono Akademijinih glasača, a tu je friški podsjetnik u vidu dodjele EU Oscara, gdje je "Miljenica" bila najmilija i trijumfirala kao nitko prije nje. Na (američkim) Oscarima je, pak, subvertirala očekivanja konzervativne publike i priredila iznenađenje večeri ("... a Oscara dobiva... Olivia Colman", ne favoritkinja Glenn Close). Zaslužena pobjeda fenomenalne Colmanice u ulozi rastrojene kraljice Ane Stuart predočava ono što je napravio Lanthimos s "The Favourite" – subvertirao je konzervativni Merchant-Ivory žanr kostimiranog filma i napravio iznenađenje. "Miljenica" je najljudskiji, najtopliji, možda i najbolji film mizantropskog, otuđenog prvaka grčkog "čudnog vala".

17. NOŽ U LEĐA (Rian Johnson) + SPREMNI ILI NE (Matt Bettinelli-Olpin i Tyler Gillett)
Veoma domišljato, društveno podtekstualno subvertiranje žanrova "whodunit" trilera a la Agatha Christie, tj. šireg horora (ukleta kuća, "slasher", lov na ljude). "Nož u leđa" i "Spremni ili ne" se odvijaju u gospodskoj kućerini na osami (skrivene odaje poput tajnih vrata uključene) i fokusirani su pripadnike bogataške obitelji, potencijalne ubojice najstarijeg člana, odnosno mladenke. "Jebeni bogataši", uskliknut će mladenka neplave krvi (Samara Weaving) kad se nađe uvučena u "obiteljsko sranje" i novopečena rodbina je krene loviti noževima itd., a ona je samo željela da je prihvate, baš poput njegovateljice iz Južne Amerike (Ana De Armas) uvučene u "murder mystery". Mladenka i njegovateljica zaslužuju zajednički film. Dotad, svaka će u svom filmu pokazati tko je gazda kuće prije "kulerskih" završnih scena/kadrova koje nećemo tako lako izbiti iz glave.

18. MONOS (Alejandro Landes)
Da je "Apocalypse Now" još uvijek danas utjecajan klasik, pokazuje i "Monos". S "Apokalipsom danas" se dobro slaže i "Apocalypto" u filmu Alejandra Landesa koji je pogledao spomenute i pročitao "Gospodara muha" za festivalski novi milenij. U "Monosu" nema pukovnika Kurtza, ali ima njegove djece iz neke neimenovane latinoameričke državice. Klinci-vojnici psihofizički se čeliče na vrhu planine, tik ispod oblaka, nakon čega dobivaju priliku iskazati se u džungli. Redatelj nas transportira na egzotične lokacije u jednom od najvizualnijih filmskih iskustava godine koje ispod tripoidne površine crta začarani generacijski krug (auto)destruktivnosti čovjeka i rata. Ova djeca nisu dobro. Ne mogu ni biti kad su od Kurtza.

19. PLIJEN (Alexandre Aja)
"Plijen" je prijeko potrebna protuteža megablockbusterima protiv kojih su se horori poput njega najsnažnije tukli na kinorepertoaru. Ponajbolji film godine ako pitate Tarantina. Za CineMarka (ipak "samo") ponajbolji čisti žanrovski/hororski film godine. Nema tu ništa posebno "novoga", premda pametno spaja film katastrofe i "survival" horor, te usput nadopunjuje "home invasion"/"haunted house" podžanrove kad aligatori nagrnu u kuću poplavljenu nakon uragana. Ipak, ono "staro" je izvedeno baš kako treba. Jednostavni, no efektni "Crawl" gura publiku na rub sjedala i egzemplaran je primjerak užerežijskog, žanrovskog filma(štva) kakvo danas više nije na tolikoj cijeni: tenzični triler napravljen lakoćom ranog Spielberga ("Ralje"). Aja do jaja. Režija do krckajuće kosti.

20. SKRIVENA PORUKA (David Robert Mitchell)
Novi film režisera sjajnog horora "To dolazi" svojevrsni je rođak "Skrivene mane" P.T. Andersona. Film ima skrivenih mana, ali i neskrivenih vrlina. "Under The Silver Lake" je vjerojatno najfilmofilskiji film godine nakon Tarantinova "Hollywooda", tek manje pristupačan redateljski, glumački i scenaristički. Filmofilija se nalazi unutar filma u kojem opstoje i poruke unutar poruka. Nakon što mu nestane susjeda (Riley Keough), kvazi-detektivski, "stonerski" Andrew Garfield će otkriti trag poruka i tajni svijet teorija zavjera te se otisnuti u odiseju u filmofilskom svemiru "lynchovskog" L.A.-a tražeći smisao (svoj, filma) u površnu svijetu popkulture. Lynch, Hitch, De Palma, Marilyn Monroe... Svi su prisutni duhom u snolikom "neo-noiru", a Monroe i tijelom. Keough će se (po)javiti u Garfieldovim snovima kao Merlinka za filmofilsku laku noć.

21. RAZBIJAČICA SUSTAVA (Nora Fingscheidt) + SRETNI LAZARRO (Alice Rohrwacher)
Realizam sa i bez prefiksa "magični". Naizgled dva (stilski) krajnje oprečna filma ne povezuje samo pripadnost festivalskom artu. "Razbijačica sustava" i "Sretni Lazarro" imaju dodirnih točaka u tretmanu glavnih (mladih) likova i prepoznatljiva društva/svijeta ovdje i sada od kojeg se brane dječjom nevinosti. U "Lazzaru" pošteni naslovni lik ostaje nepromijenjen u (mogućoj) budućnosti u kojoj su svi oko njega stariji. U "Razbijačici sustava" svi već jesu stariji od živahne naslovne junakinje, a njezina budućnost je otvorenija. Oboje su zapeli u začaranu krugu vlastite egzistencije (siromaštvo, domovi), premda ga ona pokušava razbiti. Borba protiv "svih markiza ovoga svijeta" nije tako daleko od bitke kontra sustava, jednako kao ni vizija doslovne i imaginarne slobode u posljednjim kadrovima.

22. ULICA BEALE (Barry Jenkins)
"Ulicu Beale" je natkrila "Mjesečina". Prethodni film Barryja Jenkinsa, dobitnik Oscara ispred "La La Landa", pretjerano se nadvio nad "If Beale Street Could Talk" i ukrao njegov sjaj. Međutim, kad bi "Ulica Beale" mogla govoriti, rekla bi da je "Moonlight" dobio vrijedna sljedbenika, jednao kao što se Jenkins nameće za baštinika melodramskih audiovizualnih rapsodija Todda Haynesa i Wonga Kar Waija. Ekranizaciju romana Jamesa Baldwina krasi Jenkinsov autorski potpis i ispisuje još jednu fragilnu romatičnu priču, s tim da je ovdje (tamopute) ljubavnike razdvojio sustav. Jenkins je sada malo više političan, ali "Ulica Beale" je još uvijek human film koji očima (fotografija Jamesa Laxtona) i ušima (glazba Nicholasa Britella) traži ljepotu u svijetu, koliko god krhka bila.

23. UPGRADE (Leigh Whannell) + JOHN WICK 3 (Chad Stahelski)
"John Wick 3" bi se mogao spariti s "Dva lica zakona" s obzirom da akcijskom žanru pristupa "festivalski", rastežući neprekinutost kadrova u protoku realnog vremena i prebacujući opipljivi umor s junaka na gledatelja. No, pravi žanrovski parnjak "Wicku" je "Upgrade", SF akcijski film također ugledan na osamdesete. Za sve one koji smatraju da je Keanu Reeves nešto poput unaprijeđenog čovjeka, tj. akcijskog Terminatora, "Upgrade" nudi ubojitu mašinu sa SF vezom između mozga i tijela ("Matrix", "Ex Machina", "RoboCop"). Fizikalnost, ipak, prednjači i zadaje potres mozga u brutalnim scenama. Računalni čip/sustav "Stem" je poput redatelja i upravlja/koreografira akciju koja je podjednako prijelomna u oba filma. "Upgrade" prilazi akcijskim/borilačkim scenama matematički, "Wick 3" plesno-baletski. Rezultat je elementarna geometrija tijela.

24. PRIČA O IGRAČKAMA 4 (Josh Cooley)
Crtići povremeno kod nas "nadrastu" animiranu kategoriju i upadnu na glavnu listu. "Toy Story 4" je zaslužio svoje mjesto tu. Gotovo nemoguće je bilo doći blizu dubini, emociji i melankoliji "Priče o igračkama 3" kao vrhunca najboljeg animiranog serijala, ali četvorka je uspjela. Igračke se u "Toy Story 4" pitaju "je li tako i mi izgledamo iznutra" i drže kako je njihovo vrijeme prošlo. Dobar dio radnje odvija se u dućanu antikviteta, jamačno zato što se Woody smatra starinskom igračkom koja je nadživjela svoju svrhu, ono za što je rođen, tj. napravljen u scenama snimljenim da postave pitanja i za ljude s ove strane ekrana. Vrijeme "Priče o igračkama" nije prošlo.

25. OSVETNICI: ZAVRŠNICA (braća Russo)
Bili Marvelovi spektakli "cinema" ili ne (za Scorsesea), posljednji dio "Avengersa" je trijumf vrijedan respekta i nipošto nije bezdušan, fabriciran blockbuster. Emotivna "Završnica" uspijeva biti epska i intimna dok zaokružuje superjunačku sagu od 22 filma, a u najboljim segmentima budi dijete u nama i izaziva osjećaj kakav su nekoć stvarali "Ratovi zvijezda" od kojih su "Osvetnici" preuzeli titulu megablockbustera za neke nove generacije. Braća Russo su životnu bitku Osvetnika priveli kraju kako dolikuje i priredili lijep oproštaj od superjunaka koje su odveli na neka prethodno neposjećena mjesta, ali i jedne plodne superjunačke/blockbusterske dekade. Superherojstvo sa suzama. Konačnost za beskonačnost. Love it 3000.