Transrodna heroina Marina (fantastična Daniela Vega) leži na leđima naga u krevetu, savijenih nogu, sa zrcalom strateški postavljenim preko međunožja da ne vidimo jesu li njezine genitalije muške ili ženske. Izgledajući kao glumica Selma Blair, Marina gleda sebe u ogledalu. Ogledalo, tj. Marinina refleksija uzvraća pogled i gleda u nju iz perspektive njezina međunožja. Poetski i alegorijski kadar, među najnezaboravnijima ove godine, transcendira spol i reflektira čitav čileanski film “Fantastična žena“ Sebastiena Lelioa - Marininu bitku za (trans)rodnu, seksualnu neovisnost i identitet u svijetu kojemu je važno tko je točno ona i što joj je među nogama, iako ne bi trebalo biti.
Kamera Benjamina Echazarrete često hvata odraze pravih zrcala (koje prenose radnici na ulici) ili simboličnih (sunčane naočale, prozori auta) kao ogledala dvostrukih pogleda na protagonisticu, redateljevog i ostalih likova u filmu. Kad njezin postariji ljubavnik Orlando (Francisco Reyes) umre od prsnuća aneurizme, Marinu liječnici (Alejandro Goic) i policajci (Erto Pantoja) gledaju preko oka ili tretiraju kao kriminalca, samo zato što je transrodna osoba. Ona je, naime, bila s njim kad se požalio na glavobolju i dovezla ga u bolnicu.
Delikatna situacija, kako kaže Orlandov brat Gabo (Luis Gnecco). Policajac se na nju referira sa “he“ umjesto “she“. Implicira se kako joj je Orlando plaćao da bude s njime. Nije, bio je to “normalan konsenzualan odnos dvoje odraslih ljudi“. Detektivka iz odjela za seksualne prekršaje (Amparo Noguera), koja će preuzeti “slučaj“, traži Marinu jer je, kao, pobjegla iz bolnice, a samo je izletjela vani od šoka zbog smrti voljene osobe. Uz to, sumnja se da su udarci, modrice i ogrebotine pronađeni na njegovom tijelu njezino djelo, premda je Orlando pao niz stepenice.
To je još ništa kako se prema njoj odnosi Orlandov sin Bruno (Nicolas Salaavedra). “Jesi li bila na operaciji? Ne razumijem što si“, bijesno će Bruno prikucavši Marinu o zid očeva stana. “Ne možeš me to pitati. Kosti i meso, ista sam kao i ti“, uvjerava ga Marina, ali za njega je ona “monstrum“ i točka. U jednoj od snažnijih scena filma Bruno će s prijateljima odvući Marinu u kamionet i oblijepiti joj glavu selotejpom kako bi joj se lice neljudski deformiralo na sliku i priliku “monstruma“ kakvim je on zapravo vidi.
Orlandova bivša supruga Sonia (Aline Kuppenheim) jednako je verbalno okrutna. Njezinu vezu s Orlandom naziva “sapunicom“ i “perverzijom“. “Dok te gledam ne znam u što gledam… Himera, to vidim“, sipa mržnju Sonia i zabranjuje Marini da dođe na sprovod i oprosti se od Orlanda. Međutim, Lelio ne vidi čudovište u Marini, već ljudsko biće u borbi za osnovno poštovanje i prihvaćanje (od) svijeta, svoju sreću i zadovoljstvo. Za to se borila titularna protagonistica redateljeva prethodnog filma “Gloria“ i odbijala pomisao da bude izolirana od društva zato što je drukčija, razvedenica u poznijim godinama koja se drznula tražiti srodnu dušu, dakle također “marginalka“ za okolinu poput Marine.
U filmu je Marinina odbačenost oslikana njezinom samoćom unutar kadra ili ispražnjelim ulicama kojima kroči. No, Marina ustraje u borbi protiv društva jednako kao što se u (još) jednoj iznimno pamtljivoj sceni opire snažnom vjetru ne dajući mu da je otpuše. “Una Mujer Fantastica“ je pun(a) fantastičnih, snolikih, pomalo “lynchovski“ nadrealnih scena. U klubu osvjetljenom pulsirajućim neonom, gdje se osjeća kod kuće kao Gloria, Marina će izvesti koreografiranu plesnu točku i plutati u zraku u zlatnoj i srebrnoj opravi.
Kolorističke i ugođajne vrijednosti “Fantastične žene“ su iznimne u kontrastu – jarke boje i sjene, dan i noć, muško i žensko, (melo)drama i “noir“. Dva žanra opstoje u jednom filmu kao dvije duše u jednom tijelu. Lelio “hičkokovski“ koketira s “noir“ misterijom nakon što Marina otkrije Orlandov ključ s brojem 181 (što taj on točno otključava?), ali “Una Mujer Fantastica“ je u srži melodrama kakvu bi volio potpisati i Pedro Almodovar. “U svakom slučaju, Laurence“ Xaviera Dolana je dobio konkurenciju za titulu najboljeg Almodovarovog filma koji Almodovar nije režirao. Fantastična “almodrama“.
Oscar za najbolji 'strani' film
“Fantastična žena“ je ove godine osvojila Oscara za najbolji “strani“ film, i to u konkurenciji s “Bez ljubavi“ i “Kvadratom“. Šuškalo se i da bi Daniela Vega mogla biti nominirana za glumu. To se nije dogodilo, no Vega je doista sjajna i prirodna u glavnoj ulozi. Da je Marinu igrala neka prava glumica, ne naturščica, interpretacija bi sigurno bila drukčija.