StoryEditor

EU predsjedanje i domaće samodopadanje

Piše Višnja Starešina
5. siječnja 2020. - 13:00

rvatska u sljedećih pola godine predsjeda EU-om. Što to znači? Odgovor uvijek ovisi o perspektivi iz koje gledamo. Ako to gledamo iz perspektive 1991. godine kada je EU (tada još EZ) međunarodnim priznanjem omogućio Hrvatskoj da počinje postajati državom, to izgleda kao ostvarenje sna.

Ako je gledamo iz perspektive početka 2000-ih, kada se Hrvatska nastojala izdvojiti iz zapadnobalkanskog vlaka nametnutog od EU-a, koji stiže u Bruxelles tek kada je za to spreman i posljednji vagon – to znači slatku geostratešku pobjedu.

Ako gledamo iz formalne EU perspektive – to je tek formalno pitanje redoslijeda predsjedanja. Kroničari apsurda EU-a bi primijetili da je nekoć Velika Britanija nastojala zaustaviti ulazak Hrvatske u EU bez cijele balkanske kompozicije, dok danas hrvatski premijer Plenković formalno predsjeda postupku definitivnog dogovora uvjeta pod kojima će Velika Britanija izići iz EU-a.

Za hrvatsku diplomaciju i širu državnu upravu predsjedanje je uistinu velik organizacijski posao. A poznajući naše sposobnosti organizacije, zabavljanja i dobrog domaćinstva, u uspjeh tog segmenta predsjedanja uopće ne sumnjam.

Za Andreja Plenkovića znamo: to je prilika za promociju Hrvatske. A u njegovoj izvedbi to prije svega znači: on na čelu stola velike europske obitelji. Postiže maksimalnu vidljivost u virtualnom svijetu europske političke birokracije i nomenklature. Na doručku je s Angelom, na ručku s Ursulom, popodne s Michelom…

Ne znate s kojim Michelom? Pa s onim Charlesom Michelom (predsjednikom Europskog vijeća), koji je ono nešto važno što je donedavno bio Donald Tusk i koji radi isto što je i Tusk radio.

Doduše mnogi plebejci izvan uzvišenog svijeta europske birokracije i danas ne razumiju što je to zapravo do jučer radio Tusk, a danas Michel. Ali to je navodno isto ono što je poželio raditi i sam Plenković, ali mu se ovaj put nisu posložile karte…

Karijerne križaljke nisu ovaj put bile na njegovoj strani. No tu nije kraj naporima predsjedatelja. Nakon napornog sastanka o važnim stvarima s Michelom, slijedi čaj s našom, a sad i njihovom Dubravkom, pa večera s Emmanuelom…

Već sljedećeg jutra prima mlađu zapadnobalkansku braću. Brdo važnih sastanaka. Nije to za podcjenjivati. I to je vještina koja resi dobre diplomate. Ali i dalje nema odgovora na pitanje: što zapravo za Hrvatsku znači predsjedanje EU-om. I je li išta posebno znači osim još jednog organizacijskog treninga i povećane europske vidljivosti za predsjednika Vlade?

Nastojat ću odgovoriti posredno, uz pomoć primjera bivše jugoslavenske države i vlastitog iskustva s njezinim ostatcima. Došavši kao mlada dopisnica u ženevsko sjedište UN-a početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se ondje održavala međunarodna mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, ostala sam zatečena vidjevši u kojoj su mjeri jugoslavenski kadrovi (mahom srpski) ugrađeni u sve segmente UN-ova sustava.

Ostali su ondje djelovati i nakon raspada države. Kao “profesionalci”. Zapravo kao tihi ili nešto glasniji lobisti velikosrpske politike.

Ta “profesionalnost” je išla do te mjere da je za cijelo vrijeme mirovnih pregovora (više od 3 godine), šef osiguranja u UN-u bio prezimenjak Slobodana Miloševića, brat šefa srpskog lobija u Ženevi. Zvao se Zoran Milošević, ali to i nije bitno – on je bio ugrađeni “profesionalac”.

Vidjevši zagrebačke registracijske oznake na automobilu koji nas je dovezao u dvorište Palače naroda, “profesionalac” je spontano podviknuo kolegama na “našem” jeziku: “Goni te ustaše. Nema tu parkiranja”. Taj je “profesionalac” osiguravao i Tuđmana i Izetbegovića i sve ostale kada bi bili u UN-u.

Je li mogao pričiniti neku istinsku štetu u samome pregovaračkom procesu? Vjerojatno ne, to su ipak drugi profesionalci kontrolirali. Ali “profesionalac” Milošević bio je poruka dubine i ozbiljnosti bivše jugoslavenske države: koja je znala koga šalje i s kojim ciljem u međunarodne organizacije i institucije. I zato je u njima ostala politički prisutna i nakon raspada države.

Hrvatska je sasvim drukčiji tip države, gotovo nedržave. Ona služi bivšoj partijskoj mladeži i njihovom potomstvu tek kao odskočna daska za lukrativne sinekure u međunarodnim institucijama. No u njima, uključujući i EU, hrvatska država, u smislu nekog nacionalnog lobija – ne postoji.

A i da postoji što bi oni zagovarali, kada država u smislu definiranih nacionalnih interesa i političkih prioriteta već dvadesetak godina ne stanuje ni na najvišim hrvatskim državnim adresama?

Drugi je poučni primjer iz bliže prošlosti “vidljivost” i prihvaćenost samog vođe države. U vrijeme raspada Jugoslavije Ante Marković je za Bruxelles bio omiljeni premijer. Nositelj budućnosti. Zaboravljen je čim mu se raspala država.

Ili izravnije: prije tridesetak godina Hrvatska nije imala EU. Danas ima EU, ali nema hrvatsku državu. Kako je nedavno u eseju “EU se mora pridružiti borbi protiv novog komunizma u Hrvatskoj” (The Conservative) zaključio Robin Harris, “EU je postao jedina publika za koju će se kreirati hrvatska politika”. U takvim okolnostima i samo predsjedanje ne može imati drugu funkciju osim – dopadanja i samodopadanja.

 

Izdvojeno