“Bogme, puna mi usta“, reagira izdavač Sidney (Matthew Goode), suočen s naslovom nove knjige spisateljice Juliet Ashton (Lily James) “Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja“. Puna usta od naslova knjige, ali i filma. Krajnje neobičan i neobično dug naslov preuzeo je i film “The Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society“, ekranizacija istoimena bestselera Mary Ann Shaffer i njezine nećakinje Annie Barrows. “Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja“ je od 2008. naovamo objavljen u milijunskim nakladama i preveden na 27 jezika, među ostalim i hrvatski (nakladnik Novela media).

Deset godina od objave romana, u kinima gledamo adaptaciju u režiji britanskog veterana Mikea Newella (“Četiri vjenčanja i sprovod“). Britanac je pravi čovjek za zadatak - njegov opus krije niz filmovanja različito žanriranih književnih predložaka, poput “Donnieja Brasca“, četvrtog “Harryja Pottera“ i “Velikih očekivanja“. U “The Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society“ kriju se takoreći tri filma – romansa, triler i poratna drama. Nije svaki od njih ravnomjeran u minutaži i kvaliteti, ali solidno funkcioniraju zajedno i u konačnici stvaraju jedan “lipi filmić“, pa i nešto više.

Iako se Newell bavi (po)ratnim hororima, “Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja“ uspijeva biti “feel good“ film o “feel bad“ razdoblju, tipovati primarno na bajkovitost i eskapizam. Prvi, bajkoviti kadar zvjezdanog neba govori u to ime. Nalazimo se na La Mancheu, odnosno otoku Guernseyju, pod njemačkom okupacijom 1941. godine. Šačica pripitih lokalaca kršenje policijskog sata pravda sastankom književnog kluba. “Guernseyjsko društvo“, “pita od krumpirove kore“, frfljaju oni i jedan od njih povrati po njemačkim čizmama. “Prijavi tu skupinu“, zapovijeda njemački časnik, samo da mu se maknu s očiju. Tako je nastao literarni klub guernseyjskih “bookloversa“ - “The Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society“.

Pet godina poslije, književnica Juliet Ashton u istraživanju za članak za londonski “Times“ o “raznim engleskim ludostima“, poput hlača za konje, nailazi na priču o “društvu za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja“. Preko pisama uspostavlja kontakt s guernseyjskim farmerom i članom kluba Dawseyjem Adamsom (Michael Huisman) i šalje mu knjige nakon što dozna da na otoku nema knjižara otkako su Nijemci otišli. Dawseyjeva priča toliko zaintrigira Juliet da odluči posjetiti slikoviti Guernsey, scenografski spektakularan u oku kamere Zaca Nicholsona (“Smrt Staljina“), te doći na sastanak kluba.

Naravno, Dawseyjeva zgodnoća i načitanost, kao i činjenica da ga glumi romantični interes heroine “Bezvremenske Adaline“, predvidljivo će izazvati da Juliet promisli je li njezin glamurozni zaručnik Marka Reynoldsa (Glen Powell) pravi čovjek za nju, no film je nenametljiv u romansi, a ljubavni trokut nije melodramski pretjerano oštar, kao ni trilerski podzaplet vezan za misteriozni nestanak istaknute članice kluba, Elizabeth (Jessica Brown Findlay). Očekivano je i da će Juliet od ribe izvan vode na Guernseyu početi plivati kao riba u vodi i postati prijateljica članovima kluba s kojima dijeli ratne traume.

Drugi svjetski rat je službeno gotov, ali u Londonu nije posve završio. Njegov eho još odzvanja u srcima Britanaca izbombardiranih domova, uključujući Juliet koja pred očima vrti jedan napeti ratni “flashback“, a njezina stanarka ima traume od spisateljičina tipkanja i buku od kuckanja ironično poistovjećuje s paljbom. Ipak, poanta je filma i knjige, da bi se napisalo novo utočište od mračnog svijeta za čitatelje, kuckati se mora. Potom čitati, a i gledati. Osim što stvara neočekivano s(p)retan brak filma i knjige, djelce za ugodno gledanje i čitanje, bibliofile i filmofile, Newell pogađa esenciju ekranizacije, književnosti i kinematografije.

Klub je formiran u eskapističke svrhe bijega od stvarnosti, ratne ili romantične kao u slučaju Isole Pribby (Katherine Parkinson) koja nema dečka, ali - utješno - ima “Orkanske visove“. Knjige i čitanje pomogli su ljudima s Guernseyja onda, jednako kao što i ovaj film može pomoći nekome danas da u kinu pobjegne od izvanjskog svijeta. “Dovoljna nam je bila svijeća da pobjegnemo u druge svjetove“, govori Dawsey. Svijeća uz knjigu postaje (njezina) projekcija svjetla na velikom ekranu.