StoryEditor

DREDD 3D 'Slo-mo' šut za akcijske 'đankije'

Piše PSD.
29. rujna 2012. - 22:27
Film: DREDD; SF akcija; Velika Britanija/SAD, 2012.
Režija: Pete Travis
Uloge: Karl Urban, Lena Headey
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

“Ja sam zakon!“ – “Dredd“ (2012.)

Postavka “Dredda“ futuristički je blistavo vjerna istoimenu stripu. Distopijski svijet budućnosti. Amerika je opečena, radioaktivna pustoš. Unutar nje opstoji jedan Megagrad, s megagrađevinama i megaprometnicama. Grad se urušava vlastitom težinom. Zakon je kolabirao. Nasilje se teško kontrolira. Dnevno se dogodi desetak tisuća razbojstava. Pobune u gradskim blokovima i slamovima sve su češće. Za pravdu se bori samo jedna sila i gubi rat. Kako bi uvela zakon u bezakonju, Palača pravde dala je Sucima, elitnoj skupini murjaka, ovlaštenje za uhićenje, osudu, pa i kažnjavanje na licu mjesta. Policajci, suci, porota i egzekutori, sve u jednome. Postojanom stamenošću i pribranošću u ophođenju s violentnim protuhama prednjači zloglasni Dredd (vrlo solidni Karl Urban).

Superpolicajac i ultimativni sudac futura daje odgovor na pitanje kako bi izgledao Prljavi Harry s mehaničkim kretnjama RoboCopa i bradom Kirka Douglasa koja je stršila ispod njegove sjajne crveno-crne kacige. Nekima će se Dredd doimati i nečovječnim zbog “dirtyharryjevskog“ fašističkog sadizma, robotolikog odijela, monosilabičkog izgovora i “hi-tech“ pištoljčine s glasovno podešenim streljivom programiranim samo na sučevu ruku i kodiranim na njegov osobni DNA. Dredd je studen kao led, brutalan, (ne)obuzdano bijesan, ozbiljan kao srčani udar i - stvoren za veliki ekran.
Prethodno, u “Posljednjem sucu“ (1995.) Dannyja Cannona, utjelovio ga je megazvjezdani Sylvester Stallone u drugom uzastopnom SF akcijskom spektaklu nakon “Demolition Mana“ (1993.) s kojim se upustio u žanrovsku bitku sa Schwarzeneggerom (“Terminator“, “Trkač“, “Potpuno sjećanje“, “Terminator 2“; koincidencije li, Arnie je bio prvi izbor za ulogu). Sly je u liku Dredda zasigurno prepoznao pojedine karakteristike njegovog Cobre. “Emocije... treba uvesti zakon protiv njih“, govorio je Stallone trudeći se preuzeti značku neumoljiva “čovjeka od zakona“ i nanovo biti opaki akcijski mrgud, no više je Dredda bilo u kultnoj “Kobri“ (1986.). Zapravo, “Judge Dredd“ bio je bliži “Flashu Gordonu“ (1980.) nego “RoboCopu“ (1987.) - raskošna, ali dječje naivna, pomalo i crtanolika PG-13 akcija s teatralnim negativcem Armandom Assanteom i dodijavajućim Robom Schneiderom kao komičnim “side-kickom“ koji bi u friškom filmu garant popio metak na "eks".

A i sintagma “čvrsta ruka pravde“ činila se samo isprikom za kadriranje Stalloneovih mišića izvan Dreddova odijela, nabildanih poput produkcijskih vrijednosti filma, čime se uvelike odstupalo od stripa (titularni Sudac nikad ne skida ni kacigu; Sly je nekih 85 posto filma proveo bez nje). Ako je neki hollywoodski blockbuster vapio za “rebootom“, to je upravo “Judge Dredd“. Dobra vijest jest da je novi “Dredd“ redatelja Petea Travisa, snimljen u “trećoj dimenziji“, 3Duplo bolji od starog, scenaristički jednostavniji i efektniji, odaniji temeljima stripa, beskompromisniji. U ovo potonje možemo se uvjeriti već u prvih deset minuta kad Dredd, poslije ulične potjere, u usta nasilnika spraši zapaljivi hitac - metak osvijetli nesretnikovu glavu iznutra poput narančaste bundeve s proslave američke Noći vještica i sprži mu mozak.
“Verhoevenovski“ eksplicitna scena, dobar početak. Pete Travis doista njeguje “robocopovski“ pristup stripovskom izvorniku, s jednakom dozom ekstraordinarna nasilja (obrazi izbušeni mecima, tijela rascopana granatama), no znatno manje budućnosne satire aktualne u prezentu. Travisov pošten, vrlo dobar, povremeno i odličan (B) film mogao bi se najkraće zavesti kao “Robocop 'Umire muški' u futurističkom neboderu iz 'Racije'“. Nakon prve akcije, Dreddu će za procjenu biti dodijeljena novakinja-telepatkinja, vidovita Cassandra Anderson (mlada nada Olivia Thirlby; “Biti Flynn“).

Istražujući trostruko (samo)ubojstvo, a i zbog ograničena budžeta, oboje će zaglaviti u divovskoj inačici zdanja iz spomenutih filmova. S kvartovskim razinama za življenje od prve do dvjestote, golemi neboder Peach Trees propinje se kilometar iznad tla. Zgradurinom upravlja Ma-Ma (dojmljiva Lena Headey; “300“) koja drži kontrolu nad građevinom, odatle proizvodi i distribuira najnoviju drogu u gradu - “Slo-Mo“.



Nazvati drogu “Slo-Mo“ i tako dati maha akcijskim scenama u “slow-motionu“ čisti je dodir genijalnosti. Ekspresionistički, luksuzni akcijski “slo-mo“ prizori u vrtoglavim duginim bojama diferenciraju Travisova “Dredda“ od njegova “bourneovski“ nabrijana akcijskog trilera “Vantage Point“ (2008.) i, još važnije, indonezijskog “The Raida“ (2011.), što je poželjno s obzirom na slične postulate potjere i borbe za opstanak unutar neprekinuta krajolika betona - dvoje sudaca penju se ka vrhu, čahure se gomilaju, u valovima ih love Ma-Maini do zuba naoružani podanici kao Warriorse hrpa bandi u "Ratnicima podzemlja" (1979.), ogoljuju katove mini-topovima itd., a i pojedini stanovnici žele im se napiti krvi u paničnom strahu od vladaričine kazne.

U “slow-motionu“ Travis pronalazi nadrealnu akcijsku poeziju, pa i atmosferičnost mitskog “Blade Runnera“ (1982.) istaknutu i na “vangelisovskom“ soundtracku (favorit: briljantna “Ma-Ma's Requiem“). Prelijepi, ekstremno usporeni pokreti prate efekte “Slo-Moa“ na konzumente (narkotika i filma) čiji mozak percepira da vrijeme teče otprilike stoput sporije. Trodimenzionalne krhotine stakla, kapljice krvi i vode, tako, izlijeću iz ekrana i padaju u publiku kao blještave zvjezdice iz hipnotičke drogeraške izmaglice. Posežući za takvim “slo-mo“ scenama Travis je ubrizgao punokrvni “šut“ u vene akcijskih “đankija“. Sud je raspušten.

Kultni status stripa

Na teritoriju bivše Jugoslavije istjerivanje pravde Judgea Dredda moglo se čitati u sklopu nekoć popularnog strip-časopisa “Eks“ posvećenog superherojima. Judgea Josepha Dredda kreirali su pisac John Wagner i crtač Carlos Ezquerra, a prvi broj stripa izašao je davne 1977. i vrlo brzo stekao kultni status. Strip “Judge Dredd“ obožavaju mnogi filmaši, uključujući Duncana Jonesa, trenutno najveću mlađu uzdanicu SF žanra (“Mjesec“, “Izvorni kod“). Jones je trebao je režirati novog “Dredda“, no ipak je na kraju odbio ponudu - priču Alexa Garlanda (pisac “Žala“, scenarist Boyleovih filmova “28 dana kasnije“ i “Sunshine“), ocijenio je dobrim, ali imao je vlastitu viziju kako bi strip prenio na ekran.

Kvantiteta na strani Slya

Stalloneov “Judge Dredd“ nastao je sredinom devedesetih, kad se Prljavi Harry nalazio u mirovini, a RoboCop završio na otpadu. Ako kvalitetom nije na razini novoga, na strani starog “Judgea Dredda“ barem je kvantiteta. Snimljen prije gotovo 20 godina, originalni film je koštao 70 milijuna dolara, dakle 25 više od aktualnog. Iako je Slyev spektakl podbacio u američkim kinima i smatra se “flopom“, ukupno je, računajući ostatak svijeta, zaradio 113 milijuna dolara, što je brojka koju će, sudeći po premijernom vikendu, teško stići film Karla Urbana. Novozelandski glumac odigrao je dojmljive uloge u nekolicini franšiza (“Gospodar prstenova: Dvije kule“ i “Povratak kralja“, “Bourneova nadmoć“, “Riddickove kronike“, “Zvjezdane staze“), no očito mu nije suđeno da samostalno ponese jednu na svojim leđima.
item - id = 180545
related id = 0 -> 1146862
related id = 1 -> 1146559
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. studeni 2021 21:45