“Je li to bilo strašno ili što“, pita se kolega policajca Jong-gooa (Do-won Kwak) kad od lokalnog lovca čuju priču o kojoj govori cijelo njihovo selo nadomak Seula. U toj priči polunagi, nečovječni Japanac (Jun Kunimura) svjetlećih krvavo-crvenih očiju usred šume jede iznutrice jelena, došulja se lovcu iza leđa i posegne rukama prema njemu. Ironično, u tom dijelu filma “Došljak“, “Goksung“ ili “The Wailing“ nije još tako strašan komad južnokorejskog horora. Kultni redatelj Hong-jin Na (“Tragač“, “Žuto more“) tek tu i tamo zagrmi ponekom scenom strave.
Grom zatutnja u jednom momentu i u policijskoj postaji nestane struje, a vani se pokraj prozora ukaže silueta gole žene, karbonizirane od požara. Jong-goo će kasnije povezati da je pougljena prikaza ustvari žena kojoj je kuća izgorjela u jednom u nizu bizarnih nesretnih događaja (dvostruko umorstvo…) što potresaju ruralno predgrađe Seula. “Sve se to počelo događati kad je došao taj Japanac“, bruje glasine dok neki ljudi za došljaka govore da nije čovjek, nego duh (“umro je odavno“).
Ubrzo će Joong-goo početi sanjati čudne i hororične sne s japanskim imigrantom u glavnoj ulozi, a noćne more njegove male kćerke Hyo-jin (Hwan-hee Kim) manifestiraju se u plikovima na njezinom tijelu. Postaje polako jasno da nešto opsjeda curicu i čitavo selo, nekakav zloduh, ali Hong-jin Na i dalje odbija pustiti korijenje filma u žanru horora i otkriti pravo lice “Došljaka“ sa crvenim očima i kandžama demona. Pače, intruzije crnog humora u “Goksungu“, jednom od najjačih aduta ovogodišnjeg Fantastic festivala, sezonski se kontrastiraju crvenom proceduralnom trileru i nadnaravnom hororu da u ponekad ne znamo bi li jecali od smijeha ili straha.
Duhom je “Došljak“ blizak južnokorejskim žanrovskim “mish-mash“ biserima Joon-ho Bonga (krimi-triler “Sjećanja na umorstvo“, film o čudovištu “Domaćin“) snažne političke alegorije, ovdje u vidu iskazana rasizma i ksenofobije spram japanske pridošlice. Portretiranje polukomičnog glavnog protagonista i ekscentrične seoske zajednice miješa se s istragom krvlju natopljenih poprišta zločina, istjerivanjem đavola iz klinke od strane šamana Il-gwankga (Jung-min Hwang) u elongiranom ritualu sa skidanjem uroka i pitanjem kako živi čovjek/Japanac može biti duh.
Ton filma je dubiozan u scenama kad žrtva požara odbija umrijeti i upornošću zombija napada Joong-gooa koji će se prepasti, saplesti i smočiti gaće. Takva redateljeva taktika naročito dolazi do punog izražaja u dvije scene. U prvoj Joong-goo i mladi svećenik ponovno dolaze kod Japanca gdje će na njih nanovo navaliti njegov pas. Kad pomislite kako nema šanse da se pas još jednom otrgne s lanca, četveronožac će upravo to učiniti i situaciju iz vica pretvoriti u borbu za opstanak u kojoj Joong-goo krampom ubija životinju i zamalo probudi monstruma u sebi u borbi protiv monstruma, kao što je to napravio junak južnokorejskog horor-trilera “Vidio sam vraga“ Jee-woon Kima.
U drugoj sceni, pak, Joong-gooa u društvu s prijateljima zaskoči zombificirani muškarac, njihovi se obrazi počnu odgrizati zubima i u glavi živog mrtvaca završe grablje na sliku i priliku Georgea A. Romera koji bi se nasmijao reakcijama likova na naprijed-natrag relaciji bijes-strah. Likovi reagiraju kao ljudi od krvi i mesa suočeni s demonskim, što pospješuje identifikaciju, a dašak komedije zapravo potiče hororske tenzije, iako se to na prvi pogled ne čini. Režiser radi na ugođaju (kiša lijeva kao iz kabla), vozi slalom između racionalnog i onostranog, upoznaje nas s likovima i polako se zavlači pod kožu gledatelja, opsjedajući ga točno u trenutku kad se ovaj uljuljkao u atmosferu seoskog života te odmahnuo rukom da će uopće svjedočiti istinskom hororu. A hoće, i to onom koji ostaje u očima dulje od pu(č)kog prepada na “bu“ scenu.
Hong-jin Na je i u prethodnim filmovima operirao između žanrova, trilera o serijskom ubojici i “slasher“ horora, odnosno akcijskog trilera s nasiljem iz “torture porn“ strave i užasa, a ovdje multižanrovski nadilazi samoga sebe. “The Wailing“ se opire ladičarenju, žanriranju i tipologiji, sve dok se u sjajnom duplom klimaksu s Japancem i misterioznom Bezimenom ženom (Woo-hee Chun) žanrovi ne stope u jedan i film se ponosito skrasi kao punokrvni metaforički horor s šokantnim “twistom“, srećom bez estetike ultra-eksplicitne pornografske torture kakve se nagledao “I Saw The Devil“. Premda, gledatelji će opet vidjeti vraga, s velikim V. “Od sviju zala koje vidjeh, ovo je najsnažnije“, kaže šaman u “Došljaku“ i prokleto je u pravu. Dođoh, vidjeh vraga, problijedih.
Šamanski obred
Jung-min Hwang (“Veteran“, “Himalaja“) najveća je zvijezda u glumačkoj ekipi. Scenu šamanskog obreda snimao je 15 minuta bez prestanka, u jednom kadru, no redatelj ju je montažno ispresijecao s šamanizmom Japanca, kako bi dobio na dinamici i kontrastu (žrtvovanje bijelih i crnih kokošiju).