Film: THE X-FILES: I WANT TO BELIEVE; triler; SAD, 2008.
Režija: Chris Carter
Uloge: David Duchovny, Gillian Anderson
Distribucija: Continental
Ocjena: **
Iwant to believe. Pisalo je to na plakatu - s letećim tanjurom u fokusu - koji je visio na uredskom zidu Foxa Muldera (David Duchovny) . U kultnoj seriji “Dosjei X” Chrisa Cartera i istoimenu filmu Roba Bowmana iz 1998., koji je, podnaslovljen “Fight the Future”, vrlo solidno funkcionirao kao jedna “epska epizoda”, Mulder je “želio vjerovati”.
Kao istureni čovjek specijalnog odjela FBI-ja za riješavanje nadnaravnih zločina i neobjašnjivih pojava vezanih za “bliske susrete treće vrste”, veliki “vjernik” Mulder je, u paru s “nevjernim Tomom”, Danom Scully (Gillian Anderson), tragao za istinom o postojanju aliena i sličnim fenomenima. Istinu, doduše, nije pronašao. “Ona je nešto što sam nikad ne bi pogodio”, kako netko mudro reče u filmu.
Ali, tko zna bi li je i gledatelji uopće mogli podnijeti. Carter,recimo, nije pa je ukinuo seriju par sezona nakon što u njoj više nismo gledali Muldera, nego Terminatora Roberta Patricka. No, poznatim se likovima, poslije šestogodišnje pauze, vratio u novom “X-Files” filmu, “Dosjei X: Želim vjerovati”.
“Povratak” Muldera i Scully, ponovno u interpretaciji Duchovnyja i Andersonice, rijetka je svijetla točka nastavka, premda i njima nedostaje stari pritajeni plam “toplo-hladno” kemije, možda i zato što ovdje (napokon) završe u krevetu i imali su sina (!?). Razočaran, izgleda, što ga nisu posjetili alieni koje je “najviše reklamirao”, Carter je nastavak cijepio od misterioznosti i prijeteće atmosfere na rubu nemogućeg.
Tu je tek doza trilerskog horora i ne toliko fantastične znanosti: Mulder i Scully imaju posla s ruskim znanstvenicima što petljaju oko ljudskih organa radeći nevjerojatno gnjusne eksperimente. Odlučivši se za istočnoeuropske negativce, koji bi se komotno mogli naći npr. u “Hostelu III”, namjesto za američke organe vlasti, Carter je “vjernike”, po mjeri Muldera, pretvorio u “realiste” i upokojio “the truth is out there” mitologiju serije zbog koje je ova bila gledana. Šteta.
Nakon 9/11 državne su zavjere zanimljive i običnim ljudima (ne samo Michaelu Mooreu). Na njima su konačno “Dosjei X” izgradili svoju popularnost. Film se s tim motivom implicitno poigrao tek u sceni kada kamera “zagonetno” okviri sliku Busha uz prepoznatljivu glazbenu temu serije. Trebao je X-plicitno.