“Zahvat je eksperimentalan i skup, ali moguć“, obavještavaju doktora Stephena Strangea (Benedict Cumberbatch) nakon što je doživio prometnu nesreću s posljedicom teškog oštećenja živaca. “Trebam samo moguće“, na to će Strange. Slična dijaloška partija zasigurno se odigrala u studiju Marvel prilikom planova za filmovanje nešto drukčijeg “superhero“ stripa “Doctor Strange“. Savjetnici Marvelova predsjednika Kevina Feigea zasigurno su spominjali “eksperimentalan i skup, ali ipak moguć zahvat“. A Feige amenovao projekt uz riječi kako “treba samo moguće“. Za oživjeti astralne, zrcalne i ine dimenzije “Dr. Strangea“ iz stripa i prenijeti ih na veliki ekran treba sva sila više ili manje eksperimentalnih projekcija vizualnih efekata garnirana visokim budžetom.

Pa ipak, zahvaljujući nizu komercijalno uspješnih blockbustera od 2008. navamo, sa središnjicom u “Osvetnicima“, Marvel si sve to može priuštiti i nemoguće još jednom pretvoriti u moguće. “Doctor Strange“ u režiji Scotta Derricksona nije, ipak, prvi Marvelov “eksperiment“ - ta titula pripada adaptaciji nesvakidašnjeg “Ant Mana“ (2015.), ali ovo je dosad najeksperimentalniji i najneobičniji projekt tog studija. Unutar žanra superjunačkog filma, niste svaki dan podvrgnuti manipulacijama prostora i vremena, ne zaranjate na dah u psihodelično-fantazmagorični beskrajni “multiverzum“, niti gledate borbu “astralnih“ tijela superheroja i supernegativca (fizički nevjerojatni akcijaš Scott Adkins). Psihodeliji i fantazmagoriji nema premca u sceni kad Strangeov duh napusti tijelo i nađe se na rubu kaleidoskopskog svemirskog horizonta vlastitog uma, biva usisan u svoje oko, narastu mu male ručice i tome slično.

U superjunačkim spektaklima prevladava tjelesno, koliko god se oni u posebnim učincima oslanjali na računalno. Međutim, “Doktor Strange“ prisvaja nadnaravno, bacanje čini, čaroliju koja oblikuje (ne)stvarno. Ili, kako bi to rekao netko u filmu, Avengersi štite svijet od fizičke opasnosti, a Dr. Strange od mistične. Upravo radi različitosti predloška, Marvel kroz nastupnu Strangeovu pustolovinu provlači uhodanu “marvelovsku“ formulu barem u uspostavljanju “origin“ priče lika s dovoljnom dozom humora, ako ne i njegova “multiverznog“ svemira, proračunato povezanog s ostalim filmovima, od ukazanja nebodera Osvetnika na newyorškom horizontu do susreta s Thorom, kako slučajno ne bismo zaboravili da je dobri doktor dio veće franšizne slagalice, konkretno nadolazećeg dvodijelna spektakla “Avengers: Infinity War“.

“Tko si ti u ovom beskrajnom multiverzumu“, doktora pita vrhovna čarobnica Drevna (Tilda Swinton), ženski Morpheus i Yoda ovog filma. Strange je imućni, razmetljivi i bahati neurokirurg koji se u ophođenju ljudima ponaša poput Tonya Starka prije nego što je ovaj postao Iron Man, ali svejedno demonstrira osobnost superheroja spašavanjem pacijenata, što postavlja temelje za mantru o “velikim moćima i velikoj odgovornosti“. Prometna nesreća će ga prizemljiti, a u kratkom prikazu njezinih posljedica (fiksatori za ruke) Derrickson je na trenutak probudio horor-redatelja u sebi (“Egzorcizam Emily Rose“, “Zla kob“). Mjesta za stravu nema u Marvelovim filmovima, no došlo je vrijeme za maštovite vizualne pokuse kojima studio nije bio pretjerano sklon, a posebice ne Derrickson u remakeu “Dana kad se Zemlja zaustavila“.

Uz izuzetak “Ant-Mana“, Marvelovi projekti su dosad stilski izgledali kao jedan produženi film. “Doktor Strange“ u tom smislu predstavlja novi “početak“ studija. Početak je u navodnicima jer mislimo na “Inception“ Christophera Nolana. Bez “Početka“ ne bi bilo “Dr. Strangea“. Jednom kad Strange počne uzvisivati um, mislima formirati stvarnost, ovladavati moćima, preusmjeravati ih iz duha u tijelo i natrag, te postane spreman za višedimenzionalni prostorno-vremenski ogled sa superzlikovcem Kaeciliusom (Mads Mikkelsen), bivšim učenikom Drevne, svjedočimo nekima od najkreativnijih prizora u novijim blockbusterima. Inspiraciju film crpi u Nolanovu snolikom izokretanju stvari iz pravog oblika i kaleidoskopskoj vizualizaciji tzv. subatomskog prostora “Ant Mana“, gdje je koncept prostora i vremena nestajao dok je Čovjek-mrav zamalo ostao vječno smanjen, ali Derrickson pritom podiže sve na višu razinu.

“Dr. Strange“ je “Inception“ i “Ant Man“ na LSD-ju kakav se čvakao uz Pink Floyd i The Doorse. Floydi se nalaze na soundtracku (“Interstellar Overdrive“), a Doorsi otvaraju “Vrata percepcije“ Aldousa Huxleyja, knjigu koju u jednoj sceni zadubljeno čita kreator stripa Stan Lee u busu, ne opažajući kršenje zakona fizike na ulici. Čarobnjaci pobijaju gravitaciju, preslaguju prostor i materiju, na način da se gradovi i zgrade presavijaju i uobličavaju, automobili prelijevaju niz kolnike vozeći vertikalno itd. Derrickson u tim scenama oblikuje novu arhitekturu superheroja i poništava staru u “Dr. Strange ili kako sam naučio ne brinuti i zavolio (anti)bombastičnost“ finalu. Zarobljen u trenutku svijeta bez vremena, poput Billa Murrayja u “Beskrajnom danu“ i Toma Cruisea u “Na rubu budućnosti“, dr. Strange radi najveći Marvelov zahvat dosad - mijenja temporalni pravac i razvlači jedan moment unedogled da popravi srušene javne površine. Operacija uspjela, doktor preživio.