Puštanje foršpana do iznemoglosti na velikim ekranima posljednjih tjedana i mjeseci urodilo je plodom – premijerna “cinelady“ projekcija “Djevojke u vlaku“ bila je dupkom ispunjena u splitskim multipleksima. “Barem više nećemo morati gledati 'trailer'“, dometnula je bolja polovica vašeg kritičara nakon što smo foršpan pogledan više desetaka puta gotovo naučili napamet. Na “The Girl On The Train“ Tatea Taylora (“The Help“), ekranizaciju hit-romana Paule Hawkins, u startu se doista moglo gledati s dozom cinizma.
Reklamna kampanja se (pre)forsirala u nastojanju da film dobije titulu “must see movie“ ove kinojeseni, kao što je prije dvije godine to bio Fincherov “Gone Girl“, prethodna studijska ekranizacija svjetskog bestselera i literarnog fenomena koja je otkopčala zakopčani žanr trilera i vratila ga na velika vrata. Uđete li u kino u namjeri da pronađete novu “Nestalu“, mogli biste se razočarati - Fincherov film, mogući budući klasik za sva vremena, znatno je (režijski) superiorniji Tateovom. No, tražite li iznenađujuće solidan triler koji djeluje “na prvu“ i donedavno posustali žanr neće izbaciti s tračnica poput busa u “Bjeguncu“, već s njime prepoloviti prepreke kao lokomotiva pri dodiru s limuzinom u “Brisaču“, možete uhvatiti “Djevojku u vlaku“.
Iznenađujuć(e) je ovdje prava riječ, premda se ne odnosi na neki neočekivani, unaprijed teško detektirani “šokantni“ preokret na tragu Fincherova. Ne, iznenađujuće je što je “trailer“ zapravo vješto skrivao o čemu se točno radi u filmu (onima koji nisu čitali knjigu), činio maglovitima njegove likove i njihove motivacije. Gledatelji bi mogli ostati “paf“ portretom jedne od tri protagonistkinje Rachel (Emily Blunt) kao ispičuture “razigrane mašte“ iz čije zamućene alkoholne perspektive počinjemo promatrati zbivanja. Rachel ima veliki problem s pićem otkako je njezin bivši suprug Tom (Justin Theroux) oženio drugu, Annu (Rebecca Ferguson), pa se svakog dana vozi vlakom naoružana bocom vodke i promatra djevojku Megan (Haley Bennett), njihovu bejbisitericu, u zagrljaju s mužom Scottom (Luke Evans) na terasi, videći u njoj sve što je imala i što želi biti.
Drugo iznenađenje slijedi kad se naracija katkad neuredne labirintne temporalne strukture, s preučestalim šaranjima naprijed–nazad u vremenu, prebaci u usta Megan i iz njezinih usana ljubilica potekne rečenica poput “udar vlaka može otrgnuti odjeću s tebe“ dok zavodi psihijatra Kamala (Edgar Ramirez) podižući suknjicu. Naizgled opsjednuta Rachel gubi busolu i crta “X-ove“ od pare na prozoru vlaka ili šminke na zrcalu toaleta u restoranu, simbole poljubaca koje je njezin nevjerni suprug imao u mobitelu, Megan naizgled paralelno ljubi svog muža i psihijatra, postupno istiskujući osobne traume, a u krupni plan uleti i Annin nezainteresirani pogled tijekom seksa s Tomom.
Pijanica, preljubnica i očajna kućanica, odnosno žene koje ispadaju negativke u očima one druge slatkorječivom manipulacijom muškar(a)ca, baš i nisu likovi za “cinelady“ projekciju, što je također vjerojatno izenadilo posjetitelj(ic)e neupoznate s predloškom. Do otrježnjujućeg ženskog osnaženja će doći i “The Girl On The Train“ postati “girl power“ triler, no prije nego se to dogodi film se igra njihovom submisivnošću i seksualnošću po uzoru na Hitchcocka (“hičkokovski“ kadrirane Bennett i Ferguson), čiji je “Rear Window“ jedna od inspiracija s voajerskim promatranjem tuđeg života (iz vlaka), uz Nolanov “Memento“ i protagonista nepouzdana sjećanja/pamćenja, čak i “Inception“ računajući česta tonjenja u košmare i nagla buđenja iz istih da se ne zna što je san, a što java.
Najavio je tu igru odličan plakat filma - patent zatvarač u obliku tračnica i vlakića s crvenim svjetlom (nalik kapljici krvi) “putuje“ prema dolje i otkopčava crnu haljinu na leđima otkrivajući nevinu bijelu put. Tate nije Verhoeven da skine Hitchcocka do gola i snimi komad eksplicitno paprenog, postmodernog “hičkokovskog“ filma la “Sirove strasti“, jer od trilera s početka devedesetih njemu su napetiji oni psihološke/bračne, ne erotske prirode (“Raspad“, “U posljednjoj fazi“, “Riskantna igra“...). “Djevojka iz vlaka“ je implicitna, ali simbolična u ispoljavanju sirovih strasti “erosa“ i “thanatosa“ od prve do posljednje stanice. Hitchcock bi bio sretan s vlakovima koji vijugaju tračnicama poput zmije u njedrima “hičkokovskih“ plavuša i tunelima kao potencijalnim poprištima umorstva.
Trilerski trend
U recenziji filma “Before I Go To Sleep“ zapisali smo “Vrijeme će pokazati svjedočimo li novom trendu u nastajanju, nekakvom odgovoru na provokativne erotske trilere iz devedesetih na temu muško-ženskih odnosa s uporištem u psihološkom, ne tjelesnom“. Pojava “Djevojke u vlaku“ nakon “Nestale“ i “Prije nego što zaspim“potvrđuje da je trilerski trend definitivno nastao. Bit će zanimljivo vidjeti ima li snage za opstanak.