DIVLJE PRIČE Urnebes u šest crnohumornih činova

Film: RELATOS SALVAJES; crna komedija; Argentina/Španjolska, 2014.
Režija: Damian Szifron
Uloge: Ricardo Darin, Erica Rivas
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** 1/2

Predoskarovska groznica je u posljednjoj fazi kao najvećeg konkurenta poljskoj drami “Ida“ u prvi plan izbacila argentinski omnibus “Divlje priče“ ispred ruske političke subverzije “Levijatan“. Poljska je, kao što znate, napokon dobila svog Oscara, no ne bi nam smetalo ni da je američka Akademija još jednom “pozlatila“ Argentinu nakon “Tajne u njihovim očima“ (2009.). Naime, ne sjećamo se, ovako na pamet, da je neki omnibus ikad bio nagrađen Oscarom, a radi se o često zanemarenoj, no izvedbeno veoma zahtjevnoj kinematografskoj formi vrijednoj zlatnog kipića kad se pojavi njezin reprezentativan, pa čak i ultimativan predstavnik kakav je “Relatos Salvajes“.

Sastavljeni od nekoliko (ne)povezanih segmenata (redovito kratkog metra) spojenih u jedan dugometražni film, omnibusi su danas sve manje prisutni na velikim ekranima, moguće i zato što u posljednje vrijeme većina takvih ostvarenja, sagledana u kontekstu cjeline, ostavlja dojam dramaturške i ine neujednačenosti ili nezaokruženosti, s tek ponekim bljeskovima na razini samostalnih dijelova. Film argentinskog redatelja Damiana Szifrona, nastao pod producentskom palicom Pedra Almodovara, zaslužio je Oscara kao rijetko ujednačen i zaokružen omnibus u (novijoj) povijesti pokretnih slika.
Gotovo svaka od šest “Divljih priča“ funkcionira kao zaseban kratkometražni film, vrsna redateljska minijatura, a povezane u jedno cjelovito djelo daju jedan od najboljih naslova prošlogodišnje “world cinema“ produkcije. Damian Szifron je multiple komično-dramske dionice prošarao različitim stilovima i žanrovima, no ni u jednom se trenutku ne čini da je “Relatos Salvajes“ izvorno nastao kao šest odvojenih kratkih filmova naknadno zakalemljenih u jedan dugi iz ovog ili onog razloga, primjerice da redatelj pošto-poto izvuče veću sumu fondovskog novca za cjelovečernjak.

Kroz sve priče provučen je motiv osvete (najizrazitije u prvoj) i snažan sociokritički element bitke nižeg i višeg sloja korumpirana društva (druga, treća, peta), malog čovjeka protiv velike birokracije koja ne prestaje s izrabljivanjem “dok se ne dogodi tragedija“ (četvrta), a sve to eskalira naglim, pretjeranim reakcijama likova (šesta), njihovim eskalirajućim izljevima frustracija i bijesa prilikom pozivanja na “građanska prava“ s potencijalno katastrofalnim posljedicama po sebe i(li) okolinu.
Dakako, Szifron na pomaknuto crnohumoran način opisuje stvarnost moderne Argentine, no barem su dvije priče, četvrta i peta, krajnje univerzalne da su se mogle snimiti i u Hrvatskoj, utoliko lako prepoznatljive domaćim gledateljima. U četvrtoj pirotehničaru Simonu (Ricardo Darin, najpoznatije glumačko lice omnibusa) pukne film kao liku Michaela Douglasa u “Danu ludila“ nakon što mu pauk-služba digne automobil i odbije žalbu, što posredno rezultira njegovim otkazom na poslu i razvodom od supruge.

Kad Simon, kivan na “fašistički režim“ države, podivlja s vatrogasnim aparatom ispred službenika, “roba pokvarena sustava“, ostali ljudi u čekaonici odobrit će njegovo živčano ponašanje pljeskom prepoznavši da je jedan od njih. A kad digne u zrak parking pauk-službe, narod će tražiti i da “raznese poreznu“. Peti segment, najmanje impresivan, no svejedno interesantan, uvodi nas u život bogate obitelji koja pokušava zataškati sinov zločin, konkretno to što je momak na povratku kući s pijanog noćnog izlaska pregazio trudnicu i pobjegao.
Zataškavanje “ubojice za volanom“, tipičnog “tatinog sina“ o kakvima smo mogli čitati i u domaćem tisku, seže od kućnog vrtlara i obiteljskog odvjetnika do dežurnog tužitelja, policije i načelnika koji se potkupljuju milijunskim iznosom. Koincidendcije li, vrtlar pristaje otići u zatvor umjesto mladića, jednako kao što je na to spremna kuharica (Rita Cortese) u drugoj priči kako bi spasila mlađu kolegicu konobaricu (Julieta Zylberberg) nakon što se u njihovom restoranu pojavi muškarac iz rodnog grada potonje, nekadašnji zelenaš i mafijaš, danas kandidat za gradonačelinka (Cesar Bordon), koji je njezina oca otjerao u smrt.

“Svatko želi da ti tipovi nešto dobiju, ali nitko da makne prstom“, sikće kuharica uzimajući otrov za štakore. Svi predstavnici društva nalaze se u Szifronovu “melting potu“ kao dio “veće cjeline“ jer “Divlje priče“ do ekstrema potenciraju tzv. short cuts drame poput Inarrituova “Babela“, odnosno “svemirsku povezanost“ njihovih aktera. “Koje li slučajnosti“, reći će netko u urnebesnoj prvoj priči kad ispadne da svi putnici u zrakoplovu (manekenka, glazbeni kritičar, psihijatar, učiteljica...) imaju veze s jednim mladićem kojeg su neposredno oštetili.


Szifron je podrugljiv filmofil pa je tako šesta priča - s upravo vjenčanim parom (Diego Gentile, Erica Rivas) na piru razorenom mladoženjinom nevjerom i pretvaranjem mlade u nevjestu iz pakla - njegov odgovor na klasične hollywoodske romantične komedije o vjenčanju koje bombardira gorko-slatkom tortom. Počast Spielbergovu “Dvoboju“ Szifron odaje na maničan način u trećoj i najvirtuoznije režiranoj priči, o cestovnom ratu iz prkosa između “seljačine“ (Walter Donado) u karampani od auta i mladog poslovnog čovjeka (Leonardo Sbaraglia) u sportskom audija zapečaćenom epitafom “zločin iz strasti“. Posljednji kadar treće priče ironično zaokružuje kozmičku konekciju likova kao dijela “veće cjeline“, filma “Relatos Salvajes“ i uopće života.

Sedma priča samo na papiru - Treću priču ozvučio je soundtrack “Flashdancea“, a šestu veliki hit “Titanium“ Davida Guette i Sije. - Izvorni scenarij filma, napisan na 84 strane, sadrži i sedmu priču, kraću od ostalih, koja je nazvana “Bonus Track“.