Umijeće pripovijedanja i konverzacije obilježilo je američki nezavisni film devedesetih. Narativi su počivali na spajanju nekolicine (ne)povezanih priča u jednu cjelinu, ljudskih sudbina koje će se presretati na ovaj ili onaj način. Kad je primat od Altmana ("Kratki rezovi") preuzeo Tarantino ("Psi iz rezervoara", "Pakleni šund"), publika je očekivala crnohumorna, nasilna i filmična križanja životnih putova likova, onakva kakva samo film može presijecati.
Očekivala je i gledati/slušati likove sa sočnim šprehama i usnama punim još sočnijih prostota. Međutim, "Smoke" (1995.) redatelja Waynea Wanga i scenarista Paula Austera, inače pisca, nije podilazio "tarantinovskoj" poetici. U njihovom filmu ne sjećamo se da smo čuli ijedan "fuck", eventualno "bullshit".
A od svih ...