DESPERADO Tex-mex i metak na eks

Nekih tisuću puta veći budžet imao je Robert Rodriguez na “Desperadu“ (1995.) u odnosu na “El Mariachija“. Proračun se povisio sa 7000 dolara na oko sedam milijuna. Sve je gotovo tako potencirano u “Desperadu“. Junaka Mariachija glumi poznata faca Antonio Banderas, a ne meksički anonimac. On sada ima dužu kosu i puca iz dva pištolja u ruci. Njegova nova “senorita“ koja mu vida rane, Carolina (Salma Hayek), nosi barem za broj veći grudnjak. Povećao se i broj mrtvih, skočio sa 16 na 70, ili 69 ako računamo da se napucani barmen (Cheech Marin) pojavio u nastavku “Bilo jednom u Meksiku“.

Veličinu “Desperada“, a i sam film, u prvoj sceni efikasno oglašava Mariachijev posilni Buscemi (glumi ga Steve Buscemi, tada kućni Tarantinov glumac). Tip ulijeće u prašnjavi meksički bar i okupljenima facama naćulenih ušiju pripovijeda priču kako je jedva ostao živ u pucnjavi nekoliko gradova dalje. U bar sličan ovome, s približno dobrim pivom, ali prepun protuha za razliku od ovoga, ušetao je stranac, “najveći Meksikanac“. Posjeo je kofer za gitaru za stolicu do sebe kao da mu je djevojka.

“Svjetlo je potamnjelo samo radi njega“, priča Buscemi barmenu bliski susret sa strancem koji kao da uvijek hoda u sjeni, a Rodriguez vizualizira njegovu naraciju kulerski u “slow motionu“ kako i dolikuje priči, pretvarajući Banderasa u akcijsku “bona fide“ ikonu. U oslikanoj priči on će iz kofera za gitaru izvući “najveći ručni top“ kad ostatak bara počne izvlačiti pištolje i noževe, te pobiti sve osim njega, pripovjedača, kako bi barmena i ekipu pred sobom upozorio da stranac dolazi u njihov grad srediti izvjesnog Bucha (Joaquim De Almeida).

Sočna “tarantinovska“ špreha, živopisna galerija likova i žustra pucačina uštimavaju ton nastavka ili bolje reći remakea “El Mariachija“, “filma trenutka“ 1995. godine. “Desperado“ je pogodio vrijeme nastanka. Sredina je devedesetih. “El Mariachi“ je osvojio Sundance i Rodriguez počeo stjecati kult-sljedbeništvo. “Psi iz rezervoara“ i “Pakleni šund“ postajali su referentna mjesta pop-kulture s Tarantinovim obilatim referencijama na druge filmove i hektolitrima rasprsnuta kečapa. Banderasova hollywoodska zvijezda bila u usponu (“Philadelphia“, “Intervju s vampirom“). Akcijski junaci u svakoj su ruci imali po jedan pištolj potaknuti Van Dammeom (“Osveta blizanaca“ i “Teška meta“ Johna Wooa).

Korištenje Buscemija je Rodriguezov namig tarantinofilima, a pojava Tarantina blagoslov Rodriguezu s kojim se nalazi na istoj valnoj duljini. Nedugo kasnije u isti onaj bar s Cheechom Marinom za šankom upada “pick-up guy“ u tumačenju samog Tarantina i izbifla monolog od karticu-i-kusur teksta pričajući vic o tipu koji je napravio okladu s barmenom da će pišati u čašu udaljenu tri metra od sebe i ne proliti ni kap, ali je na kraju penisom šarao po stolicama, podu, telefonu, svuda umjesto gdje je trebao.

U ulozi “pick-up guya“ Tarantino će na raznesenu glavu kolege reći “it's cool“ i amenovati nasilje kao u svojim filmovima, a onda se naći usred pokolja kad Banderasov svirač gitare s koferom punim oružja, od pištolja do bombi, uleti u bar spreman zasvirati “tex mex“ rokiju i ispiti metak na eks na kojemu piše njegovo ime. U nizu sinefilskih citata Rodriguez je, poput Tarantina, pronašao vlastito autorstvo koje će iznjedriti “Od sumraka do zore“, “Sin City“, “Planet terora“  i “Machete“. “Desperado“ je razmetni sin iz braka špageti vesterna Sergija Leonea i akcijskih filmova Johna Wooa koji se krvlju pobratimio s Tarantinom.

Najviše je inovacija Rodriguez pokazao upravo u akciji koju prekida vicastim dijalozima i komično-tenzičnim konfrontacijama da razbije eventualnu monotoniju, kao prilikom junakova i negativčeva opetovana posezanja za novim oružjem kad u prijašnjem ponestane metaka, tj. potezanja okidača u prazno. Ili, još bolji primjer, u sceni kad Mariachi, ležeći na krevetu u sobi, opazi siluete naoružanih tipova ispred suprotnih prozora i paralelno ih prati pištoljem i skraćenom dvocijevkom kako se približavaju ulaznim vratima, točno iza Caroline u koju načas upire oružje dok mu ona sklopljenih očiju, nesvjesna situacije, šapuće romantičnu serenadu na gitari. Akcija je kinetička, brza na okidaču kamere i montaže.

Likovi jedva da imaju vremena ponovno napuniti oružje, a to rade u krupnom planu. Banderas prebire po oružju kao po gitari, puca s rukama iza leđa, odbacuje se s krova unatrag na drugu zgradu posipajući olovom napadače u padu, te nogama i mecima lansira zlikovce u zrak koji lete kroz film kao ispaljeni iz velike praćke, veće od one iz akcijskih neovestern preteča Waltera Hilla. “Je li to uživo“, pita Tarantinov lik gledajući pucnjavu na TV-u u stražnjem prostoru bara. Jest. Rodriguez je pred njegovim i našim očima stvarao kultni akcijski film u momentu dok smo ga gledali.