StoryEditor
KolumneŠpurtilom i ostima

Davor Krile: Kilo mozga - dvije marke? Puno je to!

Piše PSD.
15. prosinca 2012. - 00:35

U ona davna vremena, kad je hrvatska vjera u demokraciju još bila vrlo mlada, bio sam saborski izvjestitelj. Bilo je to poprilično zamorno, dosadno, ali na trenutke i razmjerno korisno radno iskustvo. Iz prve ruke, recimo, mogu posvjedočiti mnogim povijesnim momentima što su se u to vrijeme začinjali na desnoj strani Markova trga: svečanim sjednicama s lentom zaogrnutim Franjom Tuđmanom koje su neodoljivo podsjećale na koncelebrirane mise; pokušaju unutarhadezeovskoga puča u izvedbi Mesića i Manolića; nebrojenim fašistoidnim replikama Vice Vukojevića, Hrvoja Šošića, Branimira Glavaša ili Tomislava Merčepa, kao i antologijskim zastupničkim tučnjavama, kojih nekim čudom nema ni u čitankama ni u raskošnim saborskim monografijama.

Od svih makljaža i incidenata u saborskom kafiću, osobni mi je favorit ona s početka devedesetih između tadašnjeg nabusitog hadezeovca i benkovačkog uče Drage Krpine i zastupnika Srpske narodne stranke Dragana Hinića. Nakon kraće razmjene verbalnih rafala, HDZ-ov je jurišnik na Hinića nasrnuo barskom stolicom, a iskusni bivši milicajac dočekao ga je šakom.

Poslije je Krpina u novinarske mikrofone vikao kako je u Hrvatskom saboru od srpske ruke prolivena hrvatska krv i aludirao na ponovno ubojstvo Stipice Radića, dočim je Hinić tek kratko izjavio: “Udario sam ga jednom, ali dobro.”

Bilo je tu još sijaset bizarnih epizoda u kojima su glavne uloge mahom igrali ljudi što su tek koju godinu prije prvi put zakoračili u ovo časno zdanje; u cipelama izlizanih peta, škicanim gastarbajterskim odijelima, s više nego skromnim intelektualnim kapacitetima te još mizernijim fondom riječi.

Znate i sami, u to je vrijeme za iznimnu političku karijeru bilo dovoljno glasno vikati tri fraze u slavu Hrvatske, veličati genij Franje Tuđmana i proklinjati naše ljute dušmane.

Bilo je nekako dosta rašireno naivno vjerovanje kako su četnici jedina moguća kategorija hrvatskih neprijatelja i da oni koji strasno slave novu državu i divlje mašu njezinim barjakom nikome ne bi trebali biti posebno sumnjivi. Računi takvih zabluda baš nam posljednjih godina intenzivnije dolaze na naplatu.

Nema Vlade ni Dražena

Uza svu političku sirovost i surovost koju je tada baštinio, tadašnji je hrvatski parlament, međutim, vjerodostojno reprezentirao život, što se za ovaj današnji ne bi moglo reći. Život u ondašnjoj militantnoj, nacionalističkoj, ksenofobnoj i boljševički ustrojenoj državi, s političkim vrhom izrazito monističke svijesti i jasnim ekonomskim planovima o 200 bogatih obitelji, proizvodio je prepoznatljive i osione saborske figure poput Đodana, Šeksa, Rojsa ili Vukojevića.

S druge strane, međutim, takva je vrijednosna stratifikacija s vremenom rađala raskošnim pokretom otpora koji je slavio demokraciju i parlamentarizam. Začinjale su se briljantne parlamentarne diverzije i otvorene opstrukcije tuđmanovske dogmatske volje.

Kad je Feralu, primjerice, uveden porez na šund, tadašnji zastupnici HSLS-a čitavo su jedno saborsko prijepodne bili pretvorili u politički performans, prekidajući raspravu o bilo kojem pitanju i naizmjence skačući iz saborskih klupa te vičući i prosvjedujući protiv režimskoga udara na medijske slobode.

Bili su to rijetki trenuci u kojima je devedesetih razuman građanin liberalnih nazora mogao biti ponosan na svoju državu: antologijske replike Vlade Gotovca, Vladimira Primorca, Vilima Hermana, Bože Kovačevića ili Dražena Budiše unosile su svjež zrak u učmali bunker pseudodemokracije i budile nadu u bolje sutra.

Danas takvih vjetrova nema ni iz Banskih dvora ni iz Sabora, letargija naprosto zrakom leti i nema je tko rastjerati. Nije nikakvo čudo što Tomislavu Karamarku, lucidnom zagovorniku retuđmanizacije u krilu Europske unije, nije stalo do Sabora i saborskoga djelovanja pa najavljuje povlačenje iz istoga zbog tobožnje prezauzetosti pred izbore.

Do parlamentarizma i parlamenta nije držao ni njegov politički uzor, nego ga je bio kadrovski ustrojio kao stranački pješadijski bataljun koji permanentno riga vatru po neprijatelju i kojemu iz generalnoga inspektorata narodne armije (GINA) povremeno osobno dolazi u kontrolu i po ceremonijalni prijavak.

A evo čega ima?

Itekako, međutim, čudi što su prepoznatljivo saborsko djelovanje zanemarili baštinici političke ljevice. Najveći broj današnjih deputata čini vojska mlađahnih, ali beskrvnih partijskih aliena, neprepoznatljivih mutanata iz stranačkih epruveta s mehaničkim rukama na feder.

Unaprijed su operirani od svih izvanstranačkih podražaja, ne pokazuju pretjeranu aktivnost moždanih valova, uglavnom ne dijele ni egzistencijalne teškoće s prosječnim građanima, pa na iste ni ne reagiraju. Uz dužnu čast iznimkama, oni su odraz realne snage parlamenta u današnjem političkom životu: nekreativni apartčici koje se saborskom foteljom zbog nečega stranački nagradilo.

Nije greška kazati da je po snazi kadrovske postave bio višestruko jači samo nekadašnji Klub HSLS-a nego cijeli današnji Zastupnički dom. Cijena zastupničke neaktivnosti i mučaljivosti ne mjeri se, međutim, samo beznađem i letargijom.

Nedavno je dekan splitskoga Građevinskog fakulteta Alen Harapin u otvorenom pismu ministru prosvjete iznio podatak da studij svakog bolonjskog magistra struke u Hrvatskoj košta 250 tisuća kuna.

S druge strane, troškovi saborskog zastupnika-neradnika, nesklonog i nevičnog javnoj polemici, u četverogodišnjem mandatu dosežu cifru od gotovo milijun i pol kuna. Hrvatska za taj novac u istom razdoblju može obrazovati čak šest bolonjskih magistara struke. Izgleda da se od svih starih saborskih priča na Markovu trgu do danas održala jedino ona o kilu mozga za samo dvije marke.

DAVOR KRILE

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 15:29