StoryEditor
Kolumnearheologija grozote

Damir Šarac: Splićani optužuju škovacine, a uporno bacaju škovace svuda. Je li stanovnicima 'najlipšega grada na svitu' smrad i nered u krvi?

Piše Damir Šarac
29. studenog 2019. - 13:00
Splićani jure ili mirno prolaze uz gomile otpada na ulicama, više i ne primjećuju u kojoj šporkici žive

Ostavljene karampane po tamnim zakucima parkova, dvorišta kuća puna paleta, starih bojlera i špahera, guma od auta i žice, građevinska šuta, stari namještaj i štramci po ulicama, zapuštene okućnice u kojima se trava i bušak dižu do visine prsa, šporki portuni krcati kartušine, ulice izlijepljene žvakama, bačeni opušci, kesetine koje nosi vjetar, boce, tetrapaci i krepaline, u kontejnerima za razvrstavanje otpada sve nerazvrstano, pasja govanca na ledinama, izrazbijana dječja igrališta uređena tek koju godinu prije, išarani i šporki zidovi...

Slika su Splita zbog koje ne prođe dan a da građani “čistunci” ne grintaju na društvenim mrežama i portalima, proklinjući gradske službe zbog lijenosti i neažurnosti. Ne treba štedjeti gradske komunalce, jer stvarno i nisu brzi, oni čekaju da se nered fotografira, da im se pošalje točna lokacija i tada će izaći na teren u neznanom roku, ali ima tu još jedno pitanje: jesu li splitski građani-čistunci možda šporkačuni?

Prljavo i zapušteno

Apsurdno je s jedne strane žestiti se na komunalce što ne uklanjaju nered, a s druge strane tolerirati svakodnevno iznošenje tona škovaca na gradske ulice – ne mislim na one u kontejnerima, nego doslovno posvuda. Grad je očajno prljav i zapušten, a tome umnogome pomažu baš građani. Zapravo, oni ga najviše i prljaju svojim prljavim običajima. I tu ne prolazi priča kako su naš lipi Split zagadili “Vlaji, Bosanci, otočani, dođoši”, a po fetivima bi sve bilo čisto kao apoteka.

Je šipak! Škovace posvuda bacaju svi, svi doprinose “kićenju” grada otpadom i cijela jedna armija škovacina ne bi ga očistila kad ga hiljade stanovnika zatrpavaju otpadom svednevice. Ne padaju valjda te škovace s neba.
Trebalo bi napraviti pokus: da jedno mjesec dana škovacini ne skupljaju ništa osim onoga u kontejnerima i po kantama. Ako je suditi prema dosadašnjoj praksi, u roku od par sedmica bilo bi škovaca do grla, provlačili bismo se među otpadom kao kroz snježne nanose u Alpama.

Konačna dijagnoza bila bi: ovo je jednostavno šporak grad jer su njegovi žitelji šporki. Ko baca? Ne zna se, nikad se ne zna, a otpada na sve strane. Zbog čega grad smrdi na pišalinu ako nema kiše par tjedana? Ne zna se. Biće turisti zapišavaju. Vraga se ne zna, pogledajte oko sebe: oni uredni ljudi u markiranoj robi, s briljantinom u kosi, vaši susjedi, rodbina i prijatelji, rekla bi Neva, hitaju te tone karte, boca, kostiju, čikova, kesa...

To nije stanje gradskog tijela, to je stanje gradskog duha. To izvire iz unutrašnje potrebe da te nije briga i da će za tobom kupit netko u zelenoj uniformi.

Zgodno se prisjetiti prvog zapisanog dojma koji su Francuzi stekli o Splitu kad su ga nakon pada Mlečića preuzeli pod Napoleonove skute 1805. godine. Dok su se u opisima drugih dalmatinskih gradova divili građevinama i običajima, prvo što je o Splitu notirano jest da je užasno prljav, smradan i gadljiv.

Konji su do kolina upadali u glib po ulicama prekrivenima otpadom i fekalijama. Francuzi su se zgrozili. Pa su ga najprije oprali i provitrili, srušivši barokne bedeme koji su taj grad i njegove škovace kao veliki kontejner držali na okupu. Nije tada nigdje higijena baš bila na razini, ali Split je prednjačio po užasu.

Teška ironija

Nešto sličnoga zaključio je i najpoznatiji splitski škovacin svih vremena, Strikan iz “Veloga mista”. A sjećamo se i čuvenog požara otprije nekoliko godina, kad smo kmečali kao je umalo izgorio cijeli grad. A vatrogasci su pripovijedali kako su se najviše namučili spašavajući privatne kuće jer su po okućnicama gorjele tone otpada. Sve ono što bi nam jednog dana moglo zatribat: stari vodokotlići, vrata od stojadina, ruzinave mate za gornji kat, kartonske kutije, plastične boce, jarpe postola iz prošlog stoljeća, štramci, babina kočeta...

Znamo otprilike sve ono što čuvamo oko kuće za vremena koja dolaze. To je nekako kao kronična bolest ovdašnjeg puka za koju lokalna vlast baš i ne mari ako im se ne objesite za vrat. Pa kad se dogodi takav spoj običaja, nebrige i nemara, onda ti grad izgleda baš ovako.

Nije samo stvar u škovacama, kad se na sve prilijepe i prizori razrovanih ulica, demoliranih “stomilijunavrsta” stupića, šporkih izloga, razvaljene sve moguće komunalne opreme koja se da razbiti, onda je to pravi prizor rijetko gdje viđen, posebno ako se busate u prsa titulama najturističkijeg i najlipšeg grada. Teška ironija.

Požar koji je izbio na Trsteniku u nedjeljno jutro otkrio je – gle čuda – još nešto o odlagališnim i dobrosusjedskim navikama građana za koje svi znamo, ali nešto nas nije briga. Činjenicu da u svakom kvartu, gotovo u svakoj ulici postoje sakupljači “izgubljenog blaga” čiji su stanovi do plafona ispunjeni otpadom. A susjedi se ne pačaju. Pa onda plane i svi ispričaju tajnu svog portuna: godinama se tu gomila, svi to znamo, ali nismo reagirali.

Ispovijest gospođe koja godinama radi za obiteljsku tvrtku što se bavi čišćenjem takvih prostora objavljena tim povodom u “Slobodnoj” je stravična.

“Ostaci brze hrane poseban su horor, ali i meka za gamad svake vrste, od žohara veličine dječje šake do štakora; živih i uginulih glodavaca bude na desetke (...) Osjećala sam da će nastati zlo u tom stanu, koji nikad nije bio provjetren, a vonj koji ga je obavijao ne da se opisati; to je bila kombinacija vlage, truleži, pokvarenih jaja i mokraće. Često nalazimo ostatke uriniranja, pa i izmet u stanovima, a što se dublje kopa, smrad postaje intenzivniji. To vam je čista arheologija grozote”, ispričala je “splitska sanitarka”, možda i nesvjesno ukazujući na to kako nam je baš ta povijesna šporkica u krvi.

“Arheologija grozote”, kako je naziva, upravo pristaje gradu poput Splita, dokazujući: nije sve u škovacinima, ima nešto i u nama!

Izdvojeno

04. srpanj 2020 02:20